Pregled posta

Bolje da nestane svijet nego običaji

Bio sam još dijete. Pamtim. S ocem sam na kolima i konjima, kao najstariji sin, često bio u našim goricama u Kladarskom brijegu, u Bilogori. Tamo smo imali vinograd, stoljetnu klijet i staru kruška presedaću. To su mi nezaboravne uspomene. Carsku školu u Pitomači, polazio je moj djed Jozeph Gibbah. Pismen je bio i moj otac. Ja sam rođen 13. 10. 1884. godine. Prvi sam u obitelji polazio osnovnu školu na hrvatskom jeziku. U to vrijeme austrijskog carstva i vojne krajine bila je dovršena nova školska zgrada, sada Srednja škola u Pitomači. U moje đačko doba Pitomača je imala općinsku upravu, načelnika, bilježnika, blagajnika, liječnika, primalju, pandure i vagomeštra. (izvadak je iz knjige nastavnika Luke Giba, rođenog 1884. u Pitomači).

Puk su, uz veleposjednike, u svemu vodili svećenici i učitelji. U ta stara vremena u crkvi se oglašavalo kako i kada treba raditi. Do sv. Josipa 19. 3. trebale su biti obrezane gorice, iza sv. Marka sadi se kukuruz i tako redom do kraja godine, sve do 11. studenoga, do svetoga Martina. Tada je bilo vrijeme zahvaliti se Bogu, za ljetinu kakva je bila, a najpogodnija mjesta za to bile su klijeti. Skupljali su se pajdaši i pajdašice za punim stolom uz pečenu slasnu gusku, sočnoga purana i pune kupice vina. Bratimili su se. Primali su nove pajdaše u bratovštine. Pili su iz bilikuma i trilikuma i veselili se. U stara vremena svuda se nalazilo svakakve vojske. Takvi su se rado prikrpali slavlju. Zbog njih često su nastajale žestoke tuče i kvarile veselja. Pritužbe su prštale na sve stane. Posla su imali i panduri i suci. Tako to nije moglo ići. Iz potrebe ljudi su izmislili poslovnike, pravilnike, tada, a tako je i danas. Vinski Štatuti nastali su i proširili se po cijeloj Hrvatskoj. Otada ih poštivaju sva vesela, razdragana, mokra i gostoljubiva braća. Osnovali su pajdašije, kao npr. "Pajdašija sv. Matrina", "Pajdašija sv. Stjepana" "Pajdašija Stari trsi " i slično. Potvrđivalo se to uvijek ispijanjem vina iz bilikuma i trilikuma. U njih i kupice, nalijevalo se vino srabljivkama iz velikog drvenog škafa, često stavljenog nasred stola. Sve što se dogodilo na bratovštini, strogo se upisuje u hižni protokol, kojeg vodi pajdaški bilježnik sa punom odgovornošću. Pravi pajdaš za pajdaša bio je spreman i život dati. Udruženi u pajdaštvo međusobno su se u svemu ispomagali tokom cijele godine. Za Martinje svake godine su se opet sastajali da bi obelodanili koliko je tko komu pomogao. Pritom spominjali su doktore, veterinare, svećenike, ulične starješine i svima su bili zahvalni za završetak godine. Hiže domaćini držali su kićene govore, sa biranim riječima, koji su počinjali sa: "Prepoštovani", "Prepametni", "Premudri", "Preštimani". Pritom krstili su mošta u vino po unaprijed utvrđenim regulama. Sveti Martin kod nas slavi se stoljećima. Goričari u Pitomačkom vinogorju odavno su zaljubljeni u gorice, klijeti i običaje. Još uvijek se u Kladarskom, Otrovanjskom brijegu, Podaršanju, rjeđe u Aršanju, nađe sačuvan po koji "biser" - prastara klijet. Trebalo bi ih obnoviti i sačuvati za slijedeća pokoljenja. Stara uzrečica vrijedi i glasi: "Bolje da nestane svijet nego običaji".

Turistička zajednica Pitomače postavila je kićene putokaze po cijelom vinogorju. Tako na početku Kladarskog brijega, na panou – putokazu piše: "Zlatni brijeg". Davne 1926. Kladarci i ostali vlasnici vinograda u tom dijelu Bilogore, složili su se, međusobno sakupili novac i iskopati bunar. Zdravu, bunarsku, dubinsku vodu i danas koriste. Ove godine bunar je prvi puta obnovljen. Zaslužni su za to: Josip Vranek, Josip Kaša, i Josip Tončić. "Mi za pet minuta, dok nam treba, dojdemo s kantom na zdenec i donesemo si vodu" - vele goričari: Miško Ivanec i Tomo i Stjepan Klinžić.
Godine 1936. na najvećem brijegu pored kolskog puta i pješačke staze sagrađena je kapelica Svetoga Martina koju je izgradila obitelj Čikvar. Godine 2002. ukrašena je slikom svetog Martina na konju, koji pruža pola svojeg plašta siromahu. Slika je velikog formata. Rad je i donacija slikarice Milke Novosel. Milku također veže ljubav za gorice, bunar, klijet i stoljetna krušku, koja još uvijek živi. Ove 2009. godine na Martinje svetu misu pred kapelicom Svetog Martina, u prisutstvu dvjestotinjak vjernika, služio je župnik crkve Presvetog trojstva iz Turnašice, vlč. Pejo Uršulić. Rekao da od svetog Martina možemo mnogo naučiti. On je ljubav, razumijevanje, pomoć bližnjemu u nevolji.
Po završetku mise cijelo se društvo preselilo u Podravsku strehu, podignutu nasuprot kapelice, za potrebe pitomačke Turističke zajednice. Prisutne prvi je pozdravio Rikard Bakan, predsjednik Turističke zajednice Pitomača i nastavio: "Danas smo se skupili ne samo da bi krstili mošt u vino, nego da bi promovirali prospekt, i pripremili se za službeno otvorenje PITOMAČKIH VINSKIH PUTA.
Ovo je početak dugotrajne priče, na području naše Općine. U program uključena je Uduga vinogradara "Aršanj" s predsjednikom Alanom Pintarićem, ali i ostale udruga. Prospekt obilježava tridesetak putova vinskih Pitomačkih. Neka uz pomoć "Vila", što prevedeno znači Aršanj, vinska cesta zaživi. Proslavu je otvorio Željko Grgačić, načelnik Općine Pitomača. Nastavljeno je s veselom misom pod vodstvom vinskog biskupa Branka Sobote. Popilo se oko dvije stotine litara aršanjske graševine i pojeo gorični gulaš. Slavlje su uveličali i gosti iz Koprivničko-križevačke i Virovitičko-podravske županije.
Potom su se društva preselila po pajdašijama, raspoređenim po Kladarskim, Aršanjskim i Otrovanskim klijetima. Slavilo se tada, ali i tjedan dana prije i tjedan dana poslije Martinja, prema dogovoru pojedinih pajadašija. Ponegdje dijelile su se diplome. Da bi ih pajdaš, nešto rjeđe pajdašica zaslužili, moraju biti jako veseli. Tad se može dogoditi da se zbog pretjeranog veselja nađu u bednju ili pod stolom. Tada im diploma nikako ne može pobjeći. Često se dogodi da se diploma slavi i po tri dana. "Kak da idem doma, kad jednu, jedinu diplomu, koju imam, zaslužio sam pod stolom", riječi su zaslužnog diplomanta zapisane u hižnom protokolu.

Evo što se dogodi dok pajdaš na silu ide doma, onda skrene umjesto u pravi smjer, u krivi pravac. Zalutao je u Bilogori. Tri su ga dana tražili svi pajdaši. Prvi je cijeli dan prespavao u autu. Drugi je lutao šumskim putovima, jer nije znao gdje je. Treći dan pogodio je okrenuti auto u pravom smjeru i uspio se domoći kuće. Obitelj ga je još uvijek tražila i namjeravala ga proglasiti nestalim, a on otriježnjen, sam, gladan i umoran sjedi za stolom i čeka, iznenađene ukućane i pajdaše. Nikad nije saznao putove svojeg kretanja, a baš to je bio razlog za nastavak slavlja. Bilo je i razljućenih pajdašica. Uvrijeđene otišle su sa slavlja u trsje. Kako tamo nije bilo stolice, a one umorne, morale su sjesti na trsek. Tu su zadrijemale. Našli su ih pajdaši kako razdragano sjede na trseku. Dogodilo se da su se od prevelike sreće i veselja zagubili i zubi. Nađeni su drugo jutro "oblizani" pod šljivom bistricom.
Iako vrijedi Šenoina "Bistra kaplja vina, vrednija je od zlata", još je vrednija pouka kako treba piti; "Uvijek s pameću, trijezno i ne prekomjerno". Želite li nastavak?

Barica Mihoković
FVK Novosti

Post je objavljen 18.11.2009. u 17:16 sati.