Sad znam da ništa ne znam! - viknuo je Sokrat.
Nije to zaključio jer je shvatio da što više proučava filozofiju i pojedine znanosti zapravo još manje zna.
Ne, on je imao svoj mali kutak u kojem je držao radove i u koji nije volio da mu drugi ulaze i ometaju.
Ipak, njegova žena ga je konstantno ometala kad bi bio zadubljen u pojedine probleme. To bi ga redovito bacalo iz takta i smireno bi objašnjavao kako bi volio da ga tih sat-dva jednog dana pusti na miru da uživa u poslu i novim spoznajama.
No, ometanje njegove žene ponavljalo se iz dana u dan te je Sokrat, miran i mudar, odlučio dio tadašnjeg posla odnijeti ispod drveta i tamo ga proučavati.
Otkrio je neke sitnice u ljudskom moralu, pričao s učenicima i čitajući ih ko knjigu odgovarao unaprijed. Po povratku doma, krenuo je u svoj kutak ostaviti bilješke tog dana, a kad ono šok!
Sve premješteno, uređeno, pola radova fali, sve miriši, vaze pune cvijeća na stolu, zdjela puna voća na stolu. A on ljut, viče, traži ženu. Nalazi je i pita da zašto ona to radi, zašto mu je sve pobacala, premjestila, poremetila.
Ona smješkom odgovara da je bilo previše neuredno i kako mu je drage volje učinila uslugu.
Lud, odjuri, priča sam sa sobom ispod drveta, gleda drvo, vuče ga želja da se popne gore i provede ostatak života skriveno u krošnji. Zaključi da je prestar za to, smiri se, dođe doma, legne kraj žene, ona ga zagrli i utonu u san kao da ništa nije bilo.
U polusnu je samo promrmljao: "Sad znam da ništa ne znam."
Žena se na to trgnula iz sna, poljubila ga i rekla: "Ma sutra ćeš već naći rješenje za svoj problem ljubavi moja najpametnija!".
Svi znamo da je popio otrov....
Znači, poanta je da je žena puno kompleksnija od znanosti. Žena je znanost, a postoji na milijune žena. Zamislite, znanost se grana na nekoliko podgrana, pa na još podgrana. Eto, to je žena, a sad zamislite milijune i milijune tih istih žena, svaka znanost za sebe.
Teško da ih majmuni kao mi možemo shvatit. A što si imamo za zamjeriti, nije ih mogao shvatiti ni Sokrat!
Ali, kada već spominjemo majmune vratimo se priči. Sad kad se dokazalo kako su žene prekompleksne za nas, treba objasnit i zašto...
Prije otprilike godinu i pol pronađena je Selam, prva žena, najstarije ljudsko biće.
To otkriće pobija navode kak je prvo nastao muškarac, pa žena, pa su oni pojeli jabuku, pa su protjerani iz raja, pa su dobili slobodnu volju... Ne, priča je 'trunkicu' drugačija.
Evolucijom, čudom, čime već, nastala je žena. Prekrasna, jedinstvena, ŽENA! Hodala je svijetom, zabavljala se kako je htjela, nije imala puno briga, a to joj je ujedno i bila najveća briga!
Stoga si je pronašla mjesto gdje će joj biti dom. Cijeli taj dom je uredila, bilo joj je sve po volji, a i dom je stajao taman kraj njenog najdražeg drveta, jabuke.
Tako bi ona svaki dan prije odlaska u prirodu papala svoju jabučicu, veselo skakutala i šetala šumarkom. I svaki, al svaki dan prošla bi pored drveta na kojem sjedi jedan majmun.
Uvijek bi joj taj majmun dobacivao nešto, gađao je korama banane, a onda namigivao.
"Fuj!" - rekla bi i svaki puta pomislila "koje li odvratno stvorenje! Dlakavo, smrdljivo, neuredno!"
Ista epizoda viđala bi se svaki dan, i dan nakon, i dan nakon, i dan nakon... Monotonija i sklad jednostavno su bili predosadni.
"Jebeš raj!" - mislila si je ona... Jabuka joj se zgadila, htjela je nešto konkretno, ali bilo ju strah da se ne uprlja dok lovi malu svinjicu ili kokicu za papicu...
Tad joj je sinulo!!!
Odlučila je otići do onog drveta na kojem sjedi ono ružno biće. Kad je stigla malo se dublje zagledala u njegove teleće okice pa zastala i probala dokučiti što huhtanjem, namigivanjem i gađanjem korama banane to primitivno stvorenje želi postići.
Nije joj trebalo dugo, shvatila je kak se stvorenju ona sviđa.
"Sad će bit još lakše!" - veselo je uskliknula i pružila jabuku majmunčetu. Mamila ga da dođe dolje, proba jabučicu.
Dok je majmunče zagonetno gledalo kako je odjednom to prekrasno biće tako pristojno i kako mu odjednom pruža pažnju ona je u glavi već sve organizirala.
"Pa kad malo maknemo te sve dlake, redovito ga operemo, uredimo bit će tip top. A kad mu uz to ponekad dam da uđe u moje odaje sve će slušat. Bar mi neće više biti dosadno!" - smislila je master plan.
Majmun kao majmun, popušio je, sišao s drveta i zagrizao tu jebenu jabuku!
Naoblačilo se i nastala je neviđena oluja, kao da nebo oslikava majmunov izlazak iz raja!
Nije dugo prošlo, a majmun je bio ošišan, uredan, nije smrdio, poskrivečki je morao njuškat svoje izlučevine. No sve je trpio jer ona mu je davala, a to je najbitnije.
"Jebeš tu i tam koji ožiljak pokupljen u lovu, građenju nove sobe, police, ona mi da!" - tješio se majmunčić.
Prolazile su godine i majmun je sve teže udovoljavao njenim prohtjevima, dok je žena, s godinama sve poletnija tupila još više i više. Jadan je morao i skakutati i loviti sve više jer stigla su neka nova bića, nalik njemu i nalik njoj, a jela su kao i on i ona...
Kako u ono vrijeme nije bilo Viagre majmun je naišao na probleme, shvatio je da više ne može uzeti što mu se pruža. Shvatio je i da više u trenucima kad žena nešto zahtjeva kod njega nema negacije.
Shvatio je na kraju - kakav je majmun! Sanjao je svoje drvo, htio je svoje drvo, htio je svoj raj, ono prekrasno stvorenje zbog kojeg je sišao nestalo je.
Sad je jedino lijepo bila ta banana, daleko od dosadnih malih mutanata i dominantne gospodarice!
Stoga je odlučio otići natrah na svoje drvo, no kad je došao pred njega shvatio je kako je prestar popeti se gore.
A i banana mu je imala gadan okus.
Okrenuo se i vratio doma...
Post je objavljen 18.11.2009. u 01:19 sati.