U sjećanjima puno toga ima. Ulazeći u njih slijedovi se razvijaju. Utisak je ostavljen kao da je tako bilo. Kako? Pa, kao sjećanje. A sjećanje, što je to?
U memorijskim nizovima jest osjećaj i nizovi slika koji očaravaju trenutke njihova nastanka u našem pamćenju u vrijeme 'stvarnih događanja'. Kako je to moguće? Neki tragovi u našem tijelu, u onom dijelu gdje promjene su nastajale u skladu zbivanja oko nas, uz način njihova tumaćenja, smatramo istinom. Kažemo:'To je pamćenje.' Da, ali je ovako pojednostavljeno. Ima tu puno sastavnica što pamćenje čime. Pratim zbivanja u sebi i kazujem.
Bili su tu osjeti koji stvarahu sliku zbivanja. Bio je tu i moj način razumijevanja, jer bez njega nije moguća pohrana u memorioju. Kako da smijestim stvaran događaj ili stvar u memoriju? Razumijevanjem bitno mijenjam stvaran događaj i dajem mu obilježje osobnosti. Tako sjećanjem prolazim zbivanja u svijetlu tadašnjeg razumjevanja događaja, ali i uz naknadno stećene spoznaje, čime je autentičnost još manja, ali uz neko dodatno razumijevanje. Značajno je vidjeti da razumijevanje često ima kvalitetu zamagljivanja.
Kada jednom ostane neki trag stvarnoga događanja u nama, ostaje nešto što se dalje može, svijesno ili nesvijesno, mijenjati.
Zašto dajem pozornost tome? Po mom viđenje skoro svi smo skloni govoriti o istini, a pri tome ne imati u svijesti, da je obično tumačimo memorijskim tragovima. Oni jesu stvarni, ali ono što predstavljaju u našoj svijesti, uobičajeno nije stvarnost o kojoj mislimo da je tako predstavljena. Ogromna je razlika, a toga obično nismo svijesni.
Bez obzira na našu svijest, naša sjećanja su česti pokretači naših postupaka. Na taj način mi djelujemo osnovom takovog viđenja stvarnosti. U svemu tome je vrlo velika crta naše osobnosti. Ona je u stvaranju pamćrnja, radu sa njim, te u donošenju odlika o našim postupcima po tom sjećanju. I pored toga smo često skloni tumačiti, da su naši postupci takovi, jer je istina to što smo zapamtili. Na daleko nije tako, ali je tako da tako postupamo. Često tako dolazi do nadmetanja sa drugima u vezi istoga događaja.
Do sada sam navodio naše pamćenje naše okoline. Memi zanimljivije postaje kada objekat odredimo u unutrašnjosti nas samih i kada subjekat sve više postaje objejat. Načinom koji imamo razvijen, skolni smo iskrivljavati i tu sliku o sebi u nama. U osnovi nismo ni dokučili tko smo, a na tome smo izgradili čitava brda i doline. Na taj su način to 'kule u oblacima'. Većina je sklona tako to oslikati kod drugih, ali ne i kod sebe. To, ipak, često ne čine iz potrebe nalaženja prave istine, nego zbog potiranja onih koji im se suprostave. Većinom je sve to izmišljena igra sa često ozbiljnim posljedicama. Piram se gdje je tu svijest o istini i viđenje njeno? Koje su nam, glede toga, moći?.
U svijetu čovjeka, takovom, mnogi ne čase časa. Za njih je prava istina nepotrebno gubljenje vremena. Vrijeme je za njih vrijednost, jer njime se ostvaruju materijalni probitci. Služe se svijetom iluzija i izmišljaju ponude čovjeku, te ga vode nevidljivim nitima putem koji njima odgovara; putem ostvarivanja svojih ciljeva u bogaćenju. Njima čak ova iskrivljenost u svijetu mašte odgovara i potiču je.
Kako u svijetu takovu naći put istini; put poštivanja; put pravih vrijednosti života u ljubavi prema svemu što jest cjelinom postojanja?
Kao prvo vrijedi vidjeti kuda sve to ide? Za to se treba odhrvati, često, kratkim užitcima. Njih nude oni koji izvlaće korist na dulje vrijeme. Nastaviti treba spoznajama svijeta u kojem, često, nismo u tako lijepom svijetlu kako smo zamišljali. To je uslov da počnemo istinski cijeniti sebe i stvarati moći spoznaje. Zašto je to važno? To je osnova poštovanja i ljubavi, a to su osnove života kojim jesmo.
Kada vidimo to, počinju začuđujući procesi u kojima kao da cijeli svijet djeluje jedinstveno. Tako jest i ono što zovemo dobrotom.
A što će biti s onima koji su uptrebljavali naše neznanje, nemoć i zablude? Ostati će u manjini i morati će se mijenjati, jer će izgubiti bazu svoga bogaćenja.
Za sve ovo nije dovoljan jedan život. Niti generecija, već čitav niz… To je put evolucije svijesti. Ovi u manjini su lukavi i smisliti će puno lukavosti da sačuvaju izvore svoga 'bogaćenja'. Njima je najteže spoznati istinu i vrijednosti života, ali na muci se poznaju junaci.
Onda prijatelji, kako vam izgleda svijet i život gledan na ovaj način? Znam da neki vidite da je vrijedno krenuti.
Malo sam vam oslikao moje viđenje. Nije to uvijek tako, jer i ja se krećem svijetom ovim. Povremeno griješim, ali mi često kažu da sam čudan, te da tako nije dobro i da mi je to na štetu. Hm, a tko sam u njihovim očima ja?
Dragi moji, sve vas pozdravljam i volim …. Svi vi ste moj svijet zajedno samnom … :)
Post je objavljen 17.11.2009. u 18:35 sati.