O četvrtoj mani, a to je neumjerenost, ima mnogo toga da se reče, jer se među početnicima teško nađe pojedinac koji, kako god se dobro vladao, ne bi upao u koju od mnogih nesavršenosti što se na njima zapažaju s obzirom na ovu manu, a te nesavršenosti uzrokuje užitak što ga u početku uživaju u pobožnostima. Zaista mnogi početnici, namamljeni slašću što je nalaze u tim vježbama, pribavljaju više duhovni užitak negoli duševnu čistoću i trijeznost, a ove dvije stvari Bog traži i cijeni na čitavom duhovnom putu. I zbog toga, osim nesavršenosti koja se sastoji u tom da traži takve užitke, njihova pohlepa čini da prevršuju mjeru i prekoračuju granice opravdanog služenja sredstvom, u kojem služenju se kreposti sastoje i stiču. I zaista, privučeni ugodnošću što je uživaju, neki se uništavaju čineći pokoru, drugi oslabljuju postom, posteći više negoli njihova slaboća može podnijeti, i to bez zapovijedi ili savjeta drugih, dapače izbjegavajući osobu koju bi u tom morali slušati; a ima i takvih koji se usuđuju činiti protivno negoli im je naloženo.
Ti su najnesavršeniji, čeljad bez mozga, koji manje drže do pokornosti i poslušnosti - što je pokora razuma i vlastitog presuđivanja te je zato kod Boga ugodnija i bolje primljena žrtva od svake druge - negoli do tjelesne pokore, koja bez poslušnosti nije drugo nego životinjska pokora, na koju su kao životinje potaknuti ugodnošću i užitkom što ga u njoj nalaze. Stoga, budući da je svako pretjerivanje nesavršenost i budući da na taj način oni čine svoju volju, slijedi da rastu radije u manama, a ne u krepostima, jer radeći po svojoj volji u najmanju ruku zadovoljavaju svoju neumjerenost i oholost. Đavao pak toliko potpiruje njihovu neumjerenost pomoću želja i užitaka što ih pridodaje sa svoje strane, da - kad ne mogu činiti drugo - mijenjaju ili povećavaju naložene pokore, jer je za njih u ovoj stvari svaka poslušnost tvrda i oštra; dapače, neki dolaze do tolikog zla, da kad moraju iz poslušnosti izvršiti kakvu vježbu u mrtvenju, upravo zato gube volju, jer je njihova želja da čine samo ono na što se oni sami osjećaju pobuđenima: ali u takvom slučaju bi, možda, bilo bolje da to i ne čine.
Mnoge ćeš od njih vidjeti gdje mole svoje duhovne učitelje velikom upornošću i svojeglavošću da im dopuste što traže, i na kraju to postizavaju skoro na silu; ili se, ako ne postignu, stanu mrgoditi i biti zlovoljni, kao djeca, jer im se čini da već ne služe Bogu kad im se ne pušta da rade po svojoj ćudi. Budući da su privrženi svome ukusu, koji drže svojim Bogom, netom im ga tkogod povrijedi da bi ih složio s voljom Božjom, ražalošćuju se, ohladuju i malakšu. Oni misle da zadovoljiti sebe znači služiti Gospodinu i njemu ugađati.
Još ima drugih koji, zbog duhovne neumjerenosti, tako malo poznaju svoju niskost i bijedu i toliko su zaboravili na sveti strah i dužno poštovanje prema Božjoj veličini, da bez oklijevanja uporno uznemiruju svoje ispovjednike da im dopuste vrlo se često ispovijediti i pričešćivati. A najgore je što se usuđuju približiti svetom stolu bez dopuštenja savjeta službenika djelitelja svetih tajna, samo po svom nahođenju, trudeći se da njemu sakriju istinu. Zbog iste neumjerenosti vrše ispovijed i bilo kako, samo da pričeste, više želeći da se hrane negoli da to čine savršeno i čistim srcem: gdje bi bilo spasonosnije i svetije imati protivne želje i moliti ispovjednike da nam ne zapovijedaju odveć često pristupati pričesti premda je od jednog i drugog bolje držati se ponizno u ravnodušnosti. Ali prevelika smionost im se često osvećuje te mogu očekivati Božju kaznu za svoju drskost.
Takvima je, kad se pričešćuju, sve nastojanje u tome da pribave kakav osjećaj ugodnosti, više negoli da se klanjaju i da ponizno hvale Gospodina koji je u njima, tako da kad ne izvuku osjetnu utjehu misle da nisu postigli ništa, a to znači suditi o Bogu vrlo nisko: oni ne razumiju da je najmanja korist koja dolazi od Presvetog Sakramenta ona koja spada na osjete, dok najveća ona nevidljiva korist milosti što se daje duhu. Ako im Bog često uskraćuje svaku osjetnu ugodnost i užitak, to čini zato što hoće da uprave prema njemu pogled vjere. Oni bi, naprotiv, htjeli uživati Boga, tu kao i u ostalim duhovnim vježbama, kao da bi on bio dohvatljiv i pristupačan: a to je, jer je znak da manjka čista vjera, veoma velika nesavršenost koja se veoma protivi Božjem značaju.
Na isti se način vladaju u molitvi te misle da najviše vrijedi znati u njoj naći osjetnu pobožnost, pa se naprežu da je postignu, štono se reče, silom mišića, utvrđujući i umarajući duševne moći i glavu. Ako pak ne uspiju istještiti onaj sok pobožnosti, ostaju bezutješni misleći da nisu postigli ništa; pa zbog svoje isprazne težnje gube pravi duh pobožnosti koji se sastoji u tom se ustraje u molitvi s ustrpljenjem i s ponižnošću, ne pouzdavajući se u sebe, da se ugodi samo Bogu. Stoga, ako jedanput ne okuse slast u ovoj ili onoj vježbi, vrlo se ozlovolje i mrze ponovo poći na molitvu, te je katkad napuštaju: slični upravo maloj djeci koja se pokreću na djelovanje ne putem razuma nego samo očekujući ugodnost. Za njih se sve svodi na to da traže duhovne užitke i ugodnosti, i zato im nikad nije dosta čitati knjige; pa odabiru sad jedno razmatranje sad drugo, idući u potragu za užicima u Božjim stvarima. Takvima se Bog s mnogo prava i s mnogo ljubavi uskraćuje i skriva, jer, da ne bi tako činio, njihova bi se zla zbog duhovne neumjerenosti umnožila bez kraja. Zato je za njiih veoma potrebno ući u tamnu noć da bi se očistili od svih svojih sitničavosti.
K tome, oni koji su tako skloni duhovnim užicima, imaju, također jednu drugu veliku nesavršenost, a ta je da hodaju vrlo polako po tvrdom putu križa; jer duša koja voli ugodnost, naravno, mršti lice kod svake neugodnosti pri vlastitom odricanju. Odatle se kod njih rađaju mnoge druge nesavršenosti što ih Gospodin vremenom liječi kušnjama, suhoćom i drugim neugodnostima koje spadaju u tamnu noć.
Sv. Ivan od Križa, "Tamna noć"
Post je objavljen 17.11.2009. u 11:30 sati.