Konačno sam uspjela posložiti sve kockice oko organizacije-ma ne , jednostavno sam odlučila da ovaj put Interliber neće proći bez mene…
Unatoč nagovještaju viroze (kojeg tipa-iskreno-nije me zabrinjavalo) , uputih se u metropolu.
Ulaz u paviljon, u šareni svijet pisane riječi, u trenu je učinio da zaboravim sve dosadne simptome koje mi je blagonaklono pokušavala udijeliti gorepomenuta pratiteljica.
Začas sam se izgubila u moru naslova, pomalo si samozadovoljno čestitajući kad bi broj već proučenih naslova na pojedinom štandu prešao u dvocifreni….
Gledati knjige ,imati ih u rukama , znati da se unutar korica nalazi mašta, snaga snova, život njenog autora-valjda najljepši osjećaj što ga obični čitatelj može doživjeti…
Svi ti otisnuti svjetovi pojedinaca , ljudi koji su imali potrebu pretočiti svijet i život u riječi da bi ga pokušali objasniti prvenstveno sebi, a i drugima koji su željni odgovora….
Pred tolikim znanjem i mogućnostima izbora , osjetih se na trenutak manjom od zrnca, svladana osjećajem da je nemoguće sva ta područja za jednog života temeljitije upoznati….
A opet, tu je bila i sreća što imam priliku uzeti bar ponešto od svega i ugraditi u svoj svijet….
Jedan ne baš pretrpan i posjetiteljima okupiran štand –naravno, tematika minulog rata nije ni ugodna ni zabavna…Posegnuh za fotomonografijom…Možda pronađem ono što tražim ponekad…Svoju prošlost u jednoj slici, možda neke odgovore, otkup za nedorečeno i neizrečeno…Ne, druga ratišta ali iste tuge…Zahvaljujem mladiću koji je vrlo ozbiljno shvatio svoju ulogu na tom mjestu-ne prodaje šarene svjetove mašte i obmane…Koje i sama svakako više volim od realnosti.
Bilo bi neobično da nisam potražila i Pjesnikove riječi.Sa njima mi se komadići slagalice života lakše uklapaju u cjelinu….
I možda citat nije baš primjeren mojim godinama, i čini mi se da sama sebe ponekad kočim u potrebi da nadoknadim oteto i nedoživljeno, da žurim u srednjovječnost, ali ne mogu odoljeti slikama i emocijama koje mi nosi…Valjda su me boje krošanja uz put opet očarale…
„….al' jesen me je najviše mazila…Spuštala mi se na ramena nežno, kao tanan sveter obojen dimom spaljenog lišća i učila me rečima kojima se priziva tišina i koje se, ako ih pravilno zamisliš, rimuju sa rominjanjem kiše i slade pod jezikom kao brašnjave mrvice pečenog kestena …
Da, nešto se dogodilo u onom posebnom kozmičkom satiću ugrađenom u vlažni , sivi pesak negde na samom izvoru moje kičme.Veliki zupčanik koji bi ranije uvek škljocnuo kad kazaljka naiđe na april ili oktobar , zarubio se kao šljunak i točkići su odjednom počeli da se vrte neočekivano lako….
Dovraga, poražavajuće lako….“(Jedan od onih života)
P.S. Ako tko oboli od kakvog oblika gripe nakon posjete Interliberu, nisam ja kriva-već sam zdrava:-)
Post je objavljen 16.11.2009. u 20:38 sati.