Marketing
Stare bajke u novom ruhu
U Zagrebu je od 11. do 15. studenog održan 32. a sada već tradicionalni, međunarodni sajam knjiga i učila Interliber 2009, što je i ove godine privuklo velik broj ljubitelja slova i knjige. Dakakao, Zagrebački velesajam, i oko 230 izlagača, posjetio je i velik broj djece, organiziranih izletnika i onih pod roditeljskim okom. U sklopu sajma održavane su i radionice za djecu, kojima se pokušavalo djeci dočarati ljepotu tiskane riječi i poučiti ih kako čitati s razumijevanjem i uživanjem.
No, vjerojatno najuzbudljivije od svega za djecu su bile «samo njihove» police s dječjim knjigama, bajkama, pričama. Zalutali bi tu i poneki odrasli, prebirući po poznatim bajkama, koje su se sada prikazivale u novom ruhu. Naime, slikovnice i bajke prije su se prenosile s koljena na koljeno i samim time dobivale pohabani i pomalo otrcani izgled. Danas pak, slikovnice su šarene, lijepe, privlačne, i za većinu djece neodoljive. No, ipak se samim time gubi jedan čar priče, upravo ono o čemu su djeca slušala od «teta» na radionicama.
Drugi problem s kojim se roditelji susreću je onaj kako izabrati najbolju slikovnicu za dijete. Primjera radi, «Snježna kraljica» bajka je poznatog dječjeg pisca Hansa Christiana Anderson, a već na njenoj prvoj stranici spominju se izrazi « đavo» i «smrt». Utječe li to na djecu i u kolikoj mjeri? Možda bi se ipak najprvo trebalo zapitati je li knjiga uopće medij? Prenosi li ona ikakvu poruku djeci? Da, knjiga se smatram medijem, barem od većine medijskih stručnjaka, iako spada u jedan od najstarijh. Djeci su upravo slikovnice i bajke prvi dodir s pisanom riječi, i možda upravo one oblikuju njihove daljnje čitalačke navike. No, možda je olakotna okolnost i to što djeca ne znaju čitati, pa im upravo zato roditelji moraju čitati, ali i objašnjavati sve što se u bajci događa. Na taj način dijete dobiva odmak od mašte i stvarnosti, a ipak «ostaje u bajci».
Ipak, postoji još jedan problem o kojem se često razglaba, a jednostavno rečeno to su stereotipi koji bajke možebitno usađuju djeci. Najčešće su vjerojatno lijepe princeze i kraljevine, zle maćehe i prinčevi na bijelom konju. Misle li zaista djevojčice da će u životu uspijeti samo ako budu lijepe i nađu princa na bijelom konju? Sudeći po sve većoj ženskoj emancipaciji, moglo bi se reći ne. A mit o princu i bijelom konju usađen je u srce svake žene, kao potpuno prirodna potreba za obitelji i majčinstvom. Dakle, možda djeca čitajući bajke i dalje samo povećavaju svijet o dobru i zlu, a poneko maštanje o prinčevima i princezama u toj dobi zaista ne može biti loše. Jer odrasli su ipak samo djeca koja su zaboravila maštati.
Post je objavljen 16.11.2009. u 17:47 sati.