U jednom trenu na vrhu svijeta - high on love, high on hunger, high on self-esteem.
U drugom trenu, stvaraju se problemi u vezi. Ili ih samo ja vidim, jer svi kazu da smo savrseni skupa. Zasto imam osjecaj da mu je dosadno, zasto imam osjecaj da se polako hladi? Kada prica o tome kako mu se javlja njegova savrsena bivsa (za koju cak i on kaze da mu je jos uvijek zgodna), osjecam se nevidljivo. Zelim se izbrisati. Zasto mi to govoris? Zasto ne uzivas tu i sada sa mnom? Ona bi trebala biti posve nebitna.
Znam da je prevario sve svoje bivse. Zasto bih ja bila iznimka? Sumnja me izjeda.
Boli me. Ne odgovaras na moju poruku na msnu, znam da se dopisujes s njom.
Boli me jos vise, pa jedem.
Dosla sam do nekih 47 kg, opet. Za to je djelomicno kriv i pms, ali to je slaba utjeha. Slaba sam.
Imamo dobrih dana, kada smo zajedno i prekrasno je, ali svaki put kada ode, bojim se da se nece vratiti. Nenormalno se bojim da cu ga izgubiti. Ovo je postalo kao ovisnost.
Alkohol, tablete. Ponekad me manje boli. I ove rane na mojim nogama, koje nitko ne vidi, isto umanjuju psihicku bol.
Potpuno sam van kontrole. Skola je potpuni kaos, ne mogu se koncentrirati na ucenje i ocjene su lose. Neopravdanih se skupilo i previse, stara je razocarana u mene i to osjetim cak i kada nista ne govori.
Na prvi pogled, sve je zaista savrseno.
Draga cura, uvijek nasmijesena, preslatka lutkica. A kad dodem doma i skinem osmijeh s lica, vidim podocnjake i iscrpljeno bijelo lice, vidim curu koja zapravo nema ni upola onoliko samopouzdanja koliko pokazuje, vidim curu koja se boji da nije voljena. Sjedim na podu svoje sobe do sitnih sati i razmisljam. Gledam na mobitel i cekam njegovu poruku.
Pomislim na kutijicu s tabletama sakrivenu u ormaru i dolazim u napast da ih progutam sve odjednom i barem nakratko iskljucim mozak i otupim osjecaje.
Ali, zelim prestati biti tako veliko razocarenje za sve oko sebe.
Tako da prestanem plakati, popravim sminku i navucem big fake ass smile.
Nitko nece posumnjati.
Post je objavljen 15.11.2009. u 23:45 sati.