Pregled posta

PUT U BESKRAJ ZVAN PARIZ

Evo dragi moji, potrudila sam se, dešifrirala iz tekice, prikupila i pripremila sličice i evo, rodio se dugo očekivani post o Parizu. Pa uživajte čitajući i proučavajući krasote bisera zvanog Pariz.


Tih dana zaokružila sam moj životni vijek okruglom cifrom, pa je najdraža osoba na svijetu - moj suprug odlučio da me povede na put u beskraj kojeg smo oboje oduvjek priželjkivali - u Pariz.

Krenuli smo 26. ožujka 2009. u 5,30 prema Macelju pa dalje za Salzburg. Put je bio organiziran od strane agencije Atlas tours, vođa puta - najstručnija koju sam do sada upoznala bila je gđa Dubravka Abramović, a spretni i zaista profesionalni vozači Miljenko Kruhak i Dado Topić (ne onaj koji pjeva, naravno).

Naš bus




Vozimo se sigurno i ugodno, a naročito ugodno iz razloga što nas je samo 26 pa se najumorniji mogu izvaliti preko svih četiri sjedala i uživati u snu. Prvu kavicu popili smo na benzinskoj postaji Grala.

Naša prva destinacija je Salzburg, glavni grad istoimene austrijske savezne države Salzburg. Nalazi se na granici Austrije i Njemačke.
U okolici Salzburga nalaze se rudnici soli, koji su se eksploatirali do 1989., kada su zatvoreni. Oni su danas jedna od turističkih atrakcija. Salzburg je u doslovnom prijevodu "dvorac ili tvrđava od soli". Osim soli, bili su tu nekad i rudnici zlata i srebra. Grad Salzburg je bio pod ingerencijom Rima pa su ga u prošlosti zbog toga a i zbog njegove arhitekture nazivali i njemačkim Rimom.

Salzburg je ujedno i rodni grad W. G. Mozarta i grad u kojemu je Mozart proveo svoje rano djetinjstvo. U čast 250-obljetnice Mozartovog rođenja početkom 2006. godine u Salzburgu je održan veliki koncert. Od 1997. stara gradska jezgra je na popisu zaštićene kulturne baštine UNESCO-a. Današnji izgled grada datira iz razdoblja 16., 17. i 18. stoljeća kad je započeta transformacija iz srednjovjekovnog u barokni grad.

Zanimljivo je da državi Salzburg pripada više od 70 jezera a jedan od najpoznatijih je Wolfgangsee, veličine 13 km˛ i najveće dubine 114 m u blizini grada Salzburga.

Salzburg obiluje znamenitostima, kao što su Festung Hohensalzburg, Palaća Mirabell sa vrtom prepunim cvijeća i fontanom gdje je snimana scena iz filma Moje pjesme moji snovi – pjesma DO-RE-MI (moj omiljeni film kojeg sam odgledala dvanaestak puta i još bi sigurno mogla toliko puta). Općenito, film The Saund of Music najvećim dijelom je sniman u ovom gradu, a što me uopće ne čudi nakon što sam ga vidjela. Hellbunn – Residenz u prepoznatljivoj žutoj boji vratila me u kuću gdje je živjela obitelj Trump, a u salzburškoj katedrali (Salzburger Dom) kao da i sada mogu vidjeti Mariju u dugoj vjenčanoj haljini kako prilazi oltaru.

Vrijedno je u Salzburgu pogledati tu predivnu salzburšku katedralu (Salzburger Dom), Franjevački samostan i crkvu a naravno i Mozartovu rodnu kuću.


Salzburška katedrala

Franjevački samostan





Mozartova rodna kuća




Najznačajnije obilježje Salzburga je što je u tom gradu rođen Wolgang Amadeus Mozart (rodno ime mu je: Johannes Chrysostomus Wolfgangus Theophilus Mozart). Budući da sam impresionirana njegovom glazbom, ovdje ću malo detaljnije napisati o njemu.

Spomenik W. A. Mozart




Wolfgang Amadeus Mozart je austrijski skladatelj rođen 27.01.1756. u Salzburgu a umro u Beču, 5.12.1791.
Prema ocjeni mnogih, on je najgenijalniji skladatelj u povijesti glazbe. Mozart je bio čudo od djeteta, dječak koji je prije poznavao note nego slova i koji je već s tri godine počeo skladati jednostavne pjesmice, a s pet održavati koncerte.

Bilo bi pogrešno vjerovati da se mladi Mozart nije igrao. Dapače, cijeloga života bio je djetinjasto razigran, ali je njegova glazbena nadarenost odmalena bila iznimna. U predškolskoj dobi napisao je niz skladbi koje su sačuvane zahvaljujući njegovu ocu Lepoldu Mozartu, salzburškom kapelniku i skladatelju. Sa sedam godina Amadeus održava senzacionalne klavirske koncerte širom Europe.
Nekoliko godina poslije, po sjećanju i po sluhu, bez greške će reproducirati skladbu Allegria čije su se note krile za isključivu upotrebu vatikanskog zbora, a koja se pjeva čak u devet glasova. S devet godina stvara prvi pokušaj skladanja opere sa Bastien i Bastienne, a s 13 dobiva mjesto koncertnog majstora u orkestru salzburškog nadbiskupa.

Godine 1777. Mozart je nezadovoljan svojim statusom u Salzburgu, odlazi s majkom u Paziz, a nakon majčine smrti 1788. nastanjuje se u Beču, gdje se ženi s Constanze Weber, kontroverznom kćerkom kazališnog šaptača za koju se zna da je bila vrlo razmažena i sebična, pa je najveći dio njihovog braka provodila u Badenu s ljubavnikom tako da je Mozart živio sam.

Mozartovo muževno doba ispunjeno je brigama i neimaštinom. Genij velikog skladatelja ispred je vremena, što je uz njegov neobuzdani temperament izvor stalnih sukoba s mecenama, dvorskim i crkvenim moćnicima. Prisiljen sam posuđivati novac kod različitih lihvara i gulikoža, a pravi su mi prijatelji sve rjeđi - pisao je Mozart svom prijatelju (koji se za njega brinuo u najtežim danima života i na kraju ga i sahranio). Da bi preživio, Mozart daje poduke iz glasovira i sklada po narudžbi mecena. Opera Otmica iz saraja postiže 1782. golem uspjeh, ali mu ne donosi i novčani probitak. Opera Figarov pir brzo je osvojila Europu, ali ne i konzervativni Beč. Tu je još i Cosi fan tutte (Takve su sve) iz 1790.

Međutim, unatoč stalnim teškoćama Mozart stvara s nevjerojatnom lakoćom. Lijepu predigru operi Don Giovanni, po narudžbi direktora opere u Pragu, napisao je za jedan dan, a cijelu operu za dva mjeseca.

Zato je Mozartova ostavština golema: 19 opera, stotinjak violinskih, klavirskih sonata, gudačkih kvarteta i kvinteta, 27 klavirskih koncerata,
8 violinskih koncerata, 49 simfonija od kojih se Haffner, Jupiter, Praška, Lincer i desetak drugih svakodnevno izvode širom svijeta.

Iako već shrvan bolešću, 1791. Mozart sklada svoja najveća djela - operu Čarobna frula i veličanstveni Requiem. Pošto je osjećao da mu se bliži kraj, narudžbu nekog plemića za requiem (misu za mrtvaca) shvatio je kao da piše samome sebi, a upravo je pišući to djelo i umro tako da je Mozart napisao samo prvi stavak, a ostale je napisao Franz Xaver Süßmayr, njegov najbolji učenik, prateći Mozartove nedovršene ideje.

Umro je u 35. godini života, u dobi kada većina umjetnika tek dostiže stvaralačku zrelost. Budući da je u doba njegove smrti u Beču vladala epidemija kolere, žurno je nakon smrti sahranjen u masovnoj grobnici izvan Beča.

Skulptura Papageno iz Mozartove Čarobne frule




A sada ću s vama ponovo prošetati Salzburgom i pokušati ga opisati slikama. U toj šetnji, zaustavili smo se u restoranu – slastičarnici Demel koja je bila omiljeno Mozartovo svratište i probali smo pravu originalnu Sacher tortu. Pogledali smo Fürst slastičarnicu ili bolje reći trgovinu slatkišima koja je osnovana 1884. godine, a vlasnici su nasljednici slastičara za kojeg se smatra da je otac poznate mozart kugle, koju znamo kao kuglicu omotanu u zlatno-crvenu folijicu, no međutim, saznalil smo da je originalna mozart kugla u srebrno-plavom omotu.

Salzburg je i domovina fizičara Dopplera poznatog po fenomenu "dopplerovog efekta".


Restoran Demel




Sacher torta







Fürst slastičarnica - najstarija u Salzburgu




Originalne mozart kugle




Fizičar Doppler



Simpatično je bilo šetati uličicama Salzburga a posebno Getreidegasse s pregršt malih zgodno uređenih trgovina, a posebno su me se dojmile dvije trgovine od kojih se u jednoj tijekom cijele godine prodaje božićni nakit a u drugoj nasuprot nje uskrsni nakit. Apsurd ovoj predivnoj arhitekturi je modernistička zlatna skulptura postavljena na mjestu gdje joj po mojem mišljenju nije mjesto i upravo bode u oči i stvara averziju, tj. na trgu s kojeg se pruža predivan pogled na tvrđavu Hohensalzburg u staroj gradskoj jezgri.

U kasnim noćnim satima stižemo u njemački grad Pforzheim. Smještamo se u hotelu Queens. Hotel je bio uredan i simpatičan a doručak – pristojan.

Jutro 27. ožujka 2009. osvanulo je kišno i vjetrovito. Putujemo pokrajinom Baden Würtenberg, pa zatim ulazimo u pokrajinu Alzas i prijelazom preko rijeke Rone u Francusku.

Tim istim mostom, u davnoj prošlosti, rodbina Marije Antoanete (kći Marije Terezije) dopratila je do granice Francuske, kako bi se mogla udati za kralja Luja 16. Tim političkim potezom Habsburgovci su pridonijeli mir. Dočekao ju je biskup Strasburga i tada je morala skinuti svu svoju odjeću i nakit te se obući u francusku odjeću, a sve što je imalo veze sa Austrijom morala je vratiti. Odsjela je u Strasbourgu a potom otišla u Pariz Luju 16. kao francuska državljanka. Tada je imala samo 16 godina. U povijesti, nije bila omiljena u Francuskoj. Nazivali su je „madam deficit“ a poznata joj je izreka „ako nemaju kruha neka jedu kolače“.

Godine 1789. počinje Francuska revolucija pa Maria Antoaneta i Luj 16. godine 1791. umiru na giljotini u Versaillesu. Luj 16. za života vodio je buran život pa su mu ljubavnice imale bolji status od kraljice. Za Luja 16. su govorili da je bio ispodprosječno inteligentan ali iznadprosječno marljiv. Na početku braka s Mariom Antoanetom bio je bolestan pa 7 godina nisu konzumirali brak (nakon toga su imali troje djece, a jedno od njih Luj 17. je umro u zatvoru). U tih 7 godina, Maria Antoaneta počela se zabavljati prikupljanjem dragulja i nakita. Izvjesna Marlen Delamot preobukla se u Mariu Antoanetu i prevarila kardinala u mešetarenju draguljima pa je dvor to morao vratiti. Cazanova je pronevjerio novac i osnovao državnu lutriju u kojoj je Maria Antoaneta izgubila puno državnog novca. Početkom Francuske revolucije, žene, pod pritiskom siromaštva, pješačile su u maršu od Pariza do Versaillesa 20 km i tražile od kralja kruha. Švicarski vojnici koji su tada čuvali Versailles dali su im zalihe iz dvorskog skladišta.

Maria Antoaneta bila je zatočena u dvorcu Plaza de la Concord a kralj u dvorcu Tempel. Potom je Filip lijepi zabranio Templarski red i ukinuo dvorac pa je kralj Luj 16. prebačen u zatvor kraljevske obitelji u Plazi de la Concord gdje je bio zajedno sa kraljicom oko godinu dana. Maria Antoaneta bila je u ljubavnoj vezi s švedskim plemićem Alexom više od 20 godina. Alex je htio spasiti Mariu Antoanetu i njenu obitelj od pogubljenja na način da je prebaci u Belgiju. Budući da se ona nije htjela odvajati od svoje obitelji i smjestiti u odvojenu kočiju kojom bi otišla u Belgiju, vratili su ih natrag u Pariz, pa je kratko vrijeme nakon toga pogubljena na giljotini zajedno s Lujem 16. u Versaillesu. Toliko o Mariji Antoaneti, a sad dalje na put.


Vozimo se pokrajinom Lorraine i stižemo do pokrajine Champagne uz kraća zaustavljanja putem (naime u Francuskoj su oštra pravila koja se svatko mora pridržavati pa tako vozači moraju zaustaviti autobus svakih 2 do 2,5 sata kako bi to tahometar mogao zabilježiti, a u protivnom kazna je 5000 EUR, pa si ti misli!).

Stižemo u Reims, u regiji Champagne (regija šampanjca naravno!). U ovoj regiji nalazi se 20% vinograda Francuske, a počeci proizvodnje šampanjca bilježe se već u 17. stoljeću. U 19. stoljeću madam Pomeri modernizira vinograde i uvodi metalne krunice oko čepa kako plin ne bi izbio čep a što se do tada često događalo. Nakon vrenja, boce moraju odležati 2 do 4 godine s tim da se svaka boca ručno okreće jednom dnevno kako bi se izbjeglo taloženje. Šampanjci su se čuvali u podrumima katedrale u Reimsu, u napuštenim kamenolomima i u šampanjskim podrumima. Podrumi madam Pomeri imali su 256 stepenica i ogroman broj hodnika gdje su smještene boce, a svaki hodnik, zbog bolje orijentacije, imao je svoje ime.

U ovom gradu (koji je nekada pripadao Belgiji) u katedrali Notre Dame krunili su se kroz vijekove svi francuski kraljevi. Gotička katedrala Notre Dame (Majka Božja) je peterodjelna, dugačka je 150 m, s pobočnim zidovima, šiljatim lukovima, predivnim vitrajima i poznatim nasmiješenim anđelom.


Slike katedrale



Go to ImageShack® to Create your own Slideshow

Podrazumijeva se da smo kupili nekoliko boca pravih originalnih šampanjaca a jednu smo rashladili u vozačevom hladnjaku i pijuckali u busu.


Slike trgovine šampanjca







Nakon još jedne panoramske vožnje ovim prekrasnim gradom, uputili smo se prema našem konačnom odredištu - Parizu.
Naša pametna vodičica usput nam je pričala zanimljivosti toga grada a ja ću ovdje napisati što više podataka koje sam uspjela prikupiti iz natuknica pribilježenih u moju putničku tekicu te ponešto što sam pronaša na netu kako bi što detaljnije mogla opisati tu krasotu zvanu PARIZ.

Pariz je glavni i najveći grad Francuske. Smješten je na obalama rijeke Seine u sjevernoj Francuskoj, u središtu pokrajine Île-de-France, također poznate kao "Pariška regija". Stanovništvo grada Pariza, u svojim od 1860. uvelike nepromijenjenim granicama, metropolitansko područje, naseljava preko 12 milijuna stanovnika (područje izvan i unutar Périphérique), što je najnaseljenije metropolitansko područje u Europi. Rijeka Seina protječe 13 km kroz sam grad Pariz. Pod pariškom upravom je njenih 67 mostova. Grb grada Pariza predstavlja barku na Seini a tumače ga kao „Bacana valovima, ona ne tone“. Zaštitnica grada Pariza je Sveta Genevieve.

Pariz i Pariška Regija, proizvode više od četvrtine bruto domaćeg proizvoda Francuske. U Pariškoj regiji, sjedište je 37 od 500 najprofitabilnijih kompanija na svijetu, smještenih u nekoliko poslovnih četvrti, među kojima i La Défense, najvećoj namjenski izgrađenoj poslovnoj četvrti u Europi. U Parizu također imaju sjedište mnoge međunarodne organizacije, kao UNESCO, Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), Međunarodna Trgovačka Komora (ICC).

Pariz jedna je od najpopularnijih turističkih destinacija na svijetu, s 45 milijuna posjetitelja svake godine, od čega 60% stranih turista, koje u Pariz privlače brojne znamenitosti i atrakcije.
Naziv Pariz potječe od naziva izvornih stanovnika, galskog plemena poznatog kao "Parisijci". Grad je bio nazivan Lutecija (ili potpuno Lutecija Parisiorum) za vrijeme rimske okupacije od prvog do šestog stoljeća, ali za vrijeme vladavine Julijana Apostate (360. – 363.) grad je preimenovan u Paris.
Drugi smatraju da naziv plemena Parisijaca potječe od keltsko-galske riječi parisio, što znači "ljudi koji rade" ili "obrtnici". Od ranog 20. stoljeća, Pariz je bio poznat kao "Paname" u francuskom slengu, naziv koji se među mladima ponovo udomaćio u novije vrijeme.
Pariz ima mnogo nadimaka, od kojih je najpoznatiji "La Ville-Lumiere" (doslovno, "Svijetli grad"; iako najčešće prevedeno kao "Grad svjetlosti" ili "Grad svjetala"), kojeg duguje čuvenosti grada kao središta obrazovanja i ranoj upotrebi javne rasvjete. Neki pak tvrde da je taj nadimak dobio po osvjetljenih 32 mosta preko Seine koji stvaraju zaista čudesnu noćnu sliku Pariza.

Najraniji arheološki znakovi permanentnog ljudskog naseljavanja pariškog područja datiraju oko 4200. pr. Kr. Parisijci, podpleme keltskih Senona, poznati kao lađari i trgovci, naselili su područje kraj rijeke Seine od oko 250. pr. Kr. Rimljani su osvojili pariški bazen 52. pr. Kr., s naseljem do kraja stoljeća na lijevoj obali, brdu Sainte Genevieve i otoku Île de la Cité. Tijekom slijedećih stoljeća znatno se proširio, prerastavši u napredan grad s forumom, palačama, kupatilima, hramovima, teatrima i amfiteatrom. Pad Rimskog carstva i germanske invazije u petom stoljeću, označili su za Pariz početak perioda opadanja. Do 400., Lutece, tada uvelike napušten od svojih stanovnika, bio je skoro samo garnizon utaboren u užurbano utvrđenom središnjem otoku. Pri kraju rimske okupacije grad je ponovo nazvan imenom "Pariz". Franački kralj Klodvig I. ustanovio je Pariz kao svoju prijestolnicu 508.

Kuga je stigla u Pariz 1348., s najmanje 800 mrtvih dnevno, u doba kada je Pariz imao oko 200.000 stanovnika. Također i 1466. godine 40.000 ljudi je umrlo od kuge. Pariz je izgubio svoju poziciju sjedišta Francuskog kraljevstva za vrijeme okupacije od Burgundijaca, tada Engleskih saveznika, u doba stogodišnjeg rata, kada je Henrik VI okrunjen za francuskog kralja 1431. godine, naslov koji je izgubio kada je Karlo VII vratio grad Francuskoj 1436. Premda je Pariz ponovo postao prijestolnicom, francuski vladari boravili su u Dolini Loare. Godine 1528., kralj Franjo I, premjestio je centar moći iz Doline Loare natrag u Pariz. U doba francuskih vjerskih ratova, Pariz je bio uporište francuske katoličke lige. U kolovozu 1572., za vrijeme vladavine Karla IX, dok su se u gradu nalazili mnogi protestantski plemići radi vjenčanja Henrika od Navarre, budućeg kralja Henrika IV, za Margaretu Valois, dogodio se pokolj Hugenota na dan svetog Bartolomeja, koji je počevši od 24. kolovoza, kroz cijelu zemlju potrajao nekoliko dana. Kralj Luj XIV, koji je krunu naslijedio kao 5-godišnjak nakon smrti svog oca Luja XIII, no vlast je zapravo preuzeo tek nakon smrti svojeg glavnog ministra kardinala Mazarina 1661. Prva žena mu je bila Marija Terezija, kćer španjolskog kralja, a što je bio ugovorni brak kako bi povezao Francusku i Španjolsku i spriječio ratovanje. Godine 1682. Luj XIV trajno je premjestio kraljevski dvor u Versailles. Do tada je tamo imao svoju lovačku kuću. Versailles se smatra najljepšim baroknim dvorcem u Europi. Luj XIV je vladao čak 72 godine a nazivali su ga „Kralj Sunca“. Imao je puno ljubavnica. Jedna od njih bila je i Marija Antoaneta. Kažu da se u životu okupao samo tri puta i to kad se rodio, kad se ženio i kad je umro. U Versaillesu su se održavali balovi i zabave u poznatoj Dvorani ogledala. Interesantno je da u to vrijeme nije bilo WC-a pa su gospoda nuždu vršili – iza brokatnih zavjesa. Vjerujte, još i danas se osjeća neugodan miris, uvjerila sam se u to.


Dvorac Versailles




Stotinu godina kasnije, Pariz je bio glavna pozornica Francuske revolucije, s padom Bastille 14. srpnja, 1789. i ukidanjem monarhije u rujnu 1792.
31. ožujka 1814., nakon šestodnevne kampanje koja je vidjela poraz Napoleona, Pariz je okupirala Rusija, kao prva strana sila u 400 godina. Kozačke i Kalmičke konjičke jedinice u ruskoj službi ušle su u grad. Parižani su se pobunili protiv monarhije za vrijeme julske revolucije 1830., te je kralj Karlo X bio je prisiljen napustiti tron. Francuska revolucija 1848. dokrajčila je ustavnu monarhiju Luja Filipa, i otvorila put ka stvaranju druge republike.
Industrijska revolucija, Drugo Francusko Carstvo i Belle Époque omogućili su Parizu najveći razvoj u svojoj povijesti. Od 1840-ih, željeznički transport doveo je do toka migranata bez presedana, privučenih zaposlenjima u novim industrijama. Grad je prošao golemo obnavljanje pod Napoleonom III i njegovim prefektom Haussmannom koji je porušio cijele četvrti uskih srednjovjekovnih ulica radi stvaranja mreže širokih avenija i neoklasičnih fasada modernog Pariza. Taj program "Haussmannizacije" učinio je grad ljepšim i zdravijim za svoje stanovnike, iako je imao dodatnu prednost mogućnosti upotrebe vatrenog oružja i konjičkih juriša u slučaju budućih pobuna i revolucija, dok bi standardna pobunjenička taktika barikada postala zastarjelom.

Epidemije kolere pogodile su stanovništvo Pariza 1832. i 1849. Samo od epidemije 1832., umrlo je 20.000 od tadašnjih 650.000 stanovnika Pariza. Grad je također bio znatno pogođen opsadom na kraju Francusko-pruskog rata (1870. – 1871.): u kaosu uzrokovanom padom vlade Napoelona III, novoutemeljena Pariška komuna mnoga je gradska adminstrativna središta (i gradske arhive) zapalila, dok je 20.000 Parižana ubijeno u borbama između komune i vladinih snaga, što je ostalo poznato kao semaine sanglante (krvavi tjedan).

Pariz se brzo oporavio od tih događaja radi organizacije čuvenih svjetskih izložbi s kraja devetnaestog stoljeća. Eiffelov toranj bio je izgrađen 1889. za svjetsku izložbu stogodišnjice francuske revolucije, kao "privremeni" prikaz vještine ahitektonskog inženjeringa, ali ostao je najviša građevina na svijetu do 1930., te je najpoznatija znamenitost grada. Visok je 285 m (bez antene) a težak 10.100 tona. Kažu da nema veći pritisak na tlo od čovjeka koji teži 80 kg i sjedi na stolcu. Svake godine utroši se 60 tona boje za održavanje tornja. Za njegovu izgradnju utrošeno je 25000 zakovica. Interesantno je da je od izrade projekta do izgradnje bilo potrebno samo 2 godine (a koliko bi se takvo nekakvo zdanje kod nas gradilo???) Eiffelov toranj posjećuje oko 6 milijuna turista godišnje.


Eiffelov toranj




Pogled s Eiffelovog tornja




Povodom svjetske izložbe 1900., otvorena je prva linija pariškog metroa. Danas Pariz ima oko 200 km podzemne željeznice i oko 6100 ulica a najšira ulica je 125 metara (Bulevar Posh).

Svjetske izložbe u Parizu također su učvrstile status grada u industriji turizma i kao atraktivne lokacije za međunarodne izložbe tehnologije i trgovine.
Za vrijeme prvog svjetskog rata, Pariz je bio pošteđen njemačke invazije francusko-britanskom pobjedom u prvoj bitci na Marni 1914., ali bio je na prvoj liniji ratnih napora. 1918. - 1919. bio je pozornica savezničkih pobjedničkih parada i mirovnih pregovora. U međuratnom periodu Pariz je bio poznat po svojim kulturnim i umjetničkim društvima i noćnom životu. Grad je postao mjestom okupljanja umjetnika iz cijelog svijeta, od izbjeglog ruskog skladatelja Stravinskog i španjolskih slikara Picassa i Dalíja, do američkog pisca Hemingwaya.

Dana 14. lipnja, 1940., pet tjedana nakon početka bitke za Francusku, Pariz je pao pod njemačku okupaciju, koja se zadržala do oslobođenja Pariza u kolovozu 1944. nakon ustanka pokreta otpora, dva i pol mjeseca nakon invazije Normandije. Središnji Pariz drugi svjetski rat prošao je uglavnom neoštećen, jer nije bilo strateških ciljeva za savezničke bombardere (željezničke su stanice u centralnom Parizu terminali, dok su glavne tvornice locirane u predgrađima). Također, njemački general Dietrich von Choltitz nije izvršio Hitlerovo naređenje o uništavanju svih pariških znamenitosti prije njemačkog povlačenja.

U poratnom periodu, Pariz je doživio najveći razvoj od Belle Époque. Predgrađa su se znatno proširila, s izgradnjom velikih radničkih naselja poznatih kao cités i početkom izgradnje poslovne četvrti La Défense. Opsežna mreža podzemne željeznice (RER) izgrađena je kao dopuna metrou na usluzi udaljenim predgrađima, dok je razvijena i mreža auto-cesta usmjerenih na brzu cestu Périphérique oko središta grada.

Od 1970-ih, mnoga unutarnja predgrađa Pariza (posebno na sjeveru i istoku) doživjela su deindustrijalizaciju, te su nekad prosperitetni cités postepeno postali geta za imigrante i oaze nezaposlenosti. U isto vrijeme, grad Pariz (unutar auto-ceste Périphérique), zapadna i južna predgrađa uspješno su promjenili svoju ekonomsku bazu iz tradicionalne proizvodnje u visokovrijedne usluge i visokotehnološku proizvodnju, stvarajući veliko blagostanje svojim stanovnicima, čiji je prihod po glavi među najvećima u Europi. Sukladno produbljavanje društvenih razlika između ta dva područja dovelo je do povremenih nemira od polovine 1980-ih, kao nemiri 2005., koji su uglavnom bili koncentrirani oko sjeveroistočnih predgrađa.

S namjerom ublažavanja socijalnih tenzija u unutarnjim predgrađima i revitalizacije metropolitanske ekonomije Pariza, u tijeku je nekoliko projekata. Ured državnog sekretara za razvoj regije glavnog grada otvoren je pri vladi Francuske u ožujku 2008. Državni sekretar Christian Blanc zadužen je za nadgledanje projekta predsjednika Nicolasa Sarkozyja za stvaranjem integrirane metropolitanske uprave "Velikog Pariza" (Grand Paris), kao i produženja mreže podzemne željeznice radi novog porasta stanovništa u Parizu i predgrađima, te raznih ekonomskih razvojnih projekata kao poticaj metropolitanskoj ekonomiji, među kojima stvaranje vrhunskog tehnološkog i naučnog klastera i univerzitetskog kampusa na platou Saclay u južnim predgrađima.
Usporedno, presdsjednik Sarkozy također je 2008. pokrenuo međunarodni urbanistički i arhitektonski natječaj za budući razvoj Pariza. Deset grupa arhitekata, urbanista, geografa i pejzažnih arhitekata ponuditi će svoje vizije izgradnje metropole Pariza 21. stoljeća u eri Protokola iz Kyota i izraditi buduću dijagnozu Pariza i predgrađa koja će definirati budući razvoj u Velikom Parizu idućih 40 godina. Cilj nije samo izgraditi ekološki održivi metropolis, već i integrirati okolna predgrađa sa središnjim Parizom kroz opsežna urbana planiranja i simbolične arhitektonske projekte.

U međuvremenu, u nastojanjima poticanja globalnog ekonomskog imidža Pariza, odobrena je od 2006. izgradnja nekoliko nebodera (300 metarski ili viši) u poslovnoj četvrti La Défense, predviđenih za dovršenje ranih 2010-ih. Pariške vlasti također su objavile da planiraju odobriti izgradnju nebodera unutar središta grada ublažavanjem limita na visinu zgrada prvi puta nakon izgradnje tornja Montparnasse u istoimenoj četvrti ranih 1970-ih, koji ima 59 katova i visok je 210 m. Montparnasse je četvrt boema i pisaca.


Toranj Montparnasse



Pariz je lociran na luku rijeke Seine i sadrži dva otoka, Île Saint-Louis i veći Île de la Cité, koji tvore nastariji dio grada. Ukupno, grad je relativno ravničarski od kojih je sa 130 m najviši Montmartre na kojem brdu se nalazi crkva Sacre Coeur i oduvjek mjesto okupljanja slikara i umjetnika pa su ovdje smjestili svoje atelijere a uz njih zgodne restorančiće i trgovine rukotvorina.

Trg s restoranima u četvrti Montmartre




Trg slikara




Mladi pjevaju i sviraju ispred crkve Sacre Coeur




Pariz, bez vanjskih parkova Bois de Boulogne i Bois de Vincennes, pokriva oval površine 86.928 km2. Posljednje veće proširenje gradskog teritorija 1860., nije mu podarilo samo svoj suvremeni izgled već je i kreiralo dvadeset arondismana (gradskih općina). Godine 1929., parkovi Bois de Boulogne i Bois de Vincennes službeno su pripojeni gradu što je gradsko područje povećalo na sadašnjih 105.39 km2.
Pariz ima oceansku klimu i pod utjecajem je sjevernoatlantske struje, što u grad rijetko donosi ekstremno visoke ili niske temperature, kao val vrućine 2003., ili val hladnoće 2006. Seinom dolazi vjetar s atlantika tako da je prosječna temperatura u Parizu oko 12 °C. Pariz ima vruća i ugodna ljeta s prosječnim temperaturama od 15 °C do 25 °C. Zime su hladne, ali temperatura je oko 3 °C do 8 °C, te se rijetko spušta ispod nule pa nema snijega i smrzavica a što je izuzetno dobro za očuvanje predivnih parkova kojima Pariz obiluje. Proljeće i jesen ima blage do povremeno vruće dane i hladne večeri. Kiša pada kroz godinu, i premda Pariz nije osobito kišovit grad, poznat je po iznenadnim pljuskovima.


Slike snimane u plovidbi Seinom








Većina suvremenog Pariza posljedica je velikih gradskih preinaka sredinom devetnaestog stoljeća.
Stoljećima, grad je bio labirint uskih ulica i poludrvenih kuća, ali počevši od 1852. urbanizacijski program Barona Haussmanna uključivao je rušenje cijelih četvrti radi stvaranja prostora za široke avenije obrubljene neoklasičnim kamenim zgradama buržoaskog ranga. Kodeks izgradnje nije se od tada mnogo promijenio, te se planovi drugog carstva uglavnom primjenjuju i danas. Propis o "svrstavanju", koji regulira fasade novogradnja u skladu s preodređenom širinom ulice, još je na snazi. Visina zgrade ograničena je u skladu s širinom ulice, te je teško dobiti odobrenje za izgradnju viših zgrada.


Tipične zgrade u Parizu



Place de la Concorde je trg na početku Elizejskih polja, izgrađen kao "Trg Luja XV", gdje je bila locirana zloglasna giljotina za vrijeme francuske revolucije. Egipatski obelisk je najstariji pariški spomenik - tzv. zlatna igla Pariza. Na ovom trgu, s obje strane Rue Royale, nalaze se dvije identične kamene zgrade: istočna je sjedište francuskog ministarstva ratne mornarice, a zapadna luksuzni Hôtel de Crillon.


Obelisk - zlatna igla Pariza




La Défense (2.5 km zapadno od užeg područja grada) jedno je od najznačajnijih predgrađa Pariza i jedno od najvećih poslovnih središta na svijetu. Izgrađeno na zapadnom kraju produženja pariške povijesne arterije Elizejskih polja, La Défense sastoji se većinom od poslovnih nebodera. Započeta od francuske vlade 1958, četvrt sadrži 3,500,000 m2 ureda, što ju čini najvećom četvrti u Europi razvijenom isključivo za poslovne aktivnosti. Grande Arche (veliki luk), koji je djelom sjedište francuskog ministra transporta, zaokružuje središnji trg oko kojeg je uređena četvrt.


La Défense




Tri najpoznatije pariške znamenitosti su katedrala iz 12. stoljeća Notre-Dame na otoku Île de la Cité, Napoleonski Slavoluk pobjede i Eiffelov toranj.
Muzej Les Invalides mjesto je pokapanja mnogih francuskih vojskovođa, uključujući mauzolej Napoleona III, dok su u Panteonu pokopane mnoge francuske istaknute ličnosti.


Muzej Les Invalides




Bivši zatvor Conciergerie, u doba francuske revolucije bio je mjesto zatočeništva mnogih istaknutih članova starog režima. Simbol revolucije također su dvije replike Kipa slobode locirane na Île des Cygnes na Seini i u parku Luxembourg. Palača Garnier, izgrađena u kasnom razdoblju drugog carstva, sjedište je Pariške opere i baleta, dok je bivša palača Louvre danas jedan od najrenomiranijih muzeja na svijetu. Sorbonne je najpoznatiji dio pariškog univerziteta, baziranog u središtu latinske četvrti. Osim katedrale Notre Dame, drugi značajni crkveni objekti su Sainte-Chapelle iz 13. stoljeća i Église de la Madeleine.
Dva od najstarijih i najpoznatijih pariških parkova su Tuileries, kreiran u 16. stoljeću za palaču kraj Louvrea i park Luxembourg na lijevoj obali Seine, još jedan bivši privatni vrt koji je pripadao dvorcu izgrađenom za Mariju de' Medici 1612.


Vrtovi Tuileries kraj palače Louvre





Luksemburški vrtovi







Kip Marije de Medici u Luksemburškom vrtu




Jardin des Plantes, kreiran za Guya de La Brossea, liječnika Luja XIII, kao uzgajalište ljekovitog bilja, bio je prvi pariški javni park.Nova ostvarenja među gradskim su parkovima Parc de la Villette, kojeg je izgradio arhitekt Bernard Tschumi na lokaciji bivše klaonice, Parc André Citroën, i vrtovi posađeni na periferiji duž bivše kružne željeznice "Petite Ceinture" (Promenade Plantée).

Pariški su muzeji i spomenici među najcjenjenijim atrakcijama; turizam je motivirao grad i nacionalnu vladu da kreiraju nove znamenitosti. Najcjenjeniji gradski muzej Louvre, posjećuje preko 8 milijuna ljudi godišnje, što ga čini najposjećenijim svjetskim umjetničkim muzejom. Louvre, jedan je od najvećih i najpoznatijih muzeja, s mnogim umjetničkim djelima, uključujući Mona Lisu i Milosku Veneru.


Louvre



Arc de Triomphe - u smanjenom obliku unutar objekata dvorca Louvre




Još jedna od glavnih atrakcija gradske su katedrale: Notre-Dame i Bazilika Sacré-Coeur svake godine primaju 12 i 8 milijuna posjetitelja. Disneyland Resort Paris velika je turistička atrakcija ne samo za posjetitelje Pariza već i za posjetitelje Europe uopće, s 14 milijuna posjeta 2007.

Katerala Notre-Dame




Jedan od oltara u katedrali Notre-Dame




Predivni vitrai, evo tek jednog




Bazilika Sacré-Coeur na Montmartre




Les Halles je bivša središnja tržnica - tzv. trbuh Pariza, a od kasnih 1970-ih veliki trgovački centar i važna spojna metro stanica. Sada je to omiljeno okupljalište pariške ladeži i zaljubljenika u secesijski Pariz. Bivši Les Halles porušen je 1971. i zamijenjen s Forum des Halles. Centralna pariška tržnica, najveća tržnica hrane na veliko u svijetu, preseljena je u Rungis, u južnim predgrađima.


Forum des Halles




Djela Pabla Picassa i Augustea Rodina mogu se naći u Musée Picasso i Musée Rodin, dok je umjetnička zajednica Montparnassea zabilježena u Musée du Montparnasse. Vrlo uočljiv sa svojom vanjštinom dovodnih cijevi, Centar Georges Pompidou, poznat i kao Beaubourg, sjedište je Nacionalnog muzeja suvremene umjetnosti. Eksponati iz srednjeg vijeka i doba impresionizma čuvaju se u Musée Cluny, s cijenjenom kružnom tapiserijom Dama i jednorog i Musée d'Orsay. Najnoviji (i treći najveći) muzej u Parizu je Musée du quai Branly, otvoren 2006. godine, s kolekcijom umjetnosti Afrike, Azije i Oceanije.

Šetajući Parizom, interesantno mi je bilo vidjeti kako se ljudi, kako bi izbjegli gužvu automobilima, voze biciklima neobičnog oblika. Naime to je dio uobičajenog prijevoza - bicikli po sistemu rent-a-bike.


Rent-a-bike



Mnoge nekad popularne pariške lokalne ustanove morale su se brinuti o ukusima i očekivanjima turista. Le Lido, i Moulin Rouge kabare-plesna dvorana, kao primjer, večernje su kazališne predstave, prikaz nekadašnjeg plesa ali samo jedan od aspekata biše atmosfere u kabareu. Sve ustanove bivših društvenih i kulturnih elemenata, kao plesne dvorane i vrtovi, danas više ne postoje. Mnogi pariški hoteli, restorani i i noćni život postali su teški ovisnici o turizmu.

Imala sam tu privilegiju da posjetim Mulin Rouge. Dakle ljudi, to je nešto beskrajno lijepo i svakome bih preporučila da pogleda predstavu u tom kabareu. Daleko je to samo od onog poznatog Can-Can plesa. Najatraktivnija točka (naravno osim atraktivnih plesačica u kojima je uživao moj suprug) bila je točka u velkom prozirnom bazenu koji se u jednom trenutku izdigao iz dna pozornice u kojem je plivalo desetak anakonda i plesačica koja je uskočila u bazen i zajedno sa zmijama plesala tj. izvijala se prepletena tim živim ukrasima oko sebe. Bilo je fascinantno. Ma, to stvarno vrijedi pogledati i doživjeti. Uz svu tu uživanciju, u cijenu ulaznice uključena je i boca finog šampanjca, pa gledaš u predstavi i guštaš u šampanjčeku. Super! Na žalost, ovo vam ne mogu podastrijeti s fotkicom jer je strogo zabranjeno fotografiranje svojim aparatom a prof. fotografi su skupi do bola i uslikaju vas u tom ambijentu ali izvođači se mogu vidjeti isključivo in live.

A sad sam se opet malo uozbiljla.
Kao glavni grad, Pariz je sjedište Francuske nacionalne vlade. Za izvršnu vlast, dva glavna službenika imaju svaki svoju službenu rezidenciju, gdje su im također smješteni i uredi. Predsjednik Francuske boravi u Elizejskoj palači u 8. arondismanu, dok premijer ima sjedište u Hôtel Matignon u 7. arondismanu. Vladina ministarstva locirana su u raznim dijelovima grada, mnoga u 7. arondismanu.
Dva doma francuskog parlamenta locirana su na lijevoj obali. Gornji dom, ili Senat, smješten je u Palais du Luxembourg u 6. arondismanu, dok je značajniji donji dom, nacionalna skupština, u Palais Bourbonu, u 7. arondismanu. Predsjednik senata, druga najviša funkcija nakon predsjednika republike, ima ured u Petit Luxembourg, manjoj palači, aneksu palače Luxembourg.

Slika Senata u rubnom dijelu Luxemburških vrtova




Bilo bi nepravedno da ovdje ne prikažem sličicu našeg famoznog hotela Ibis u Parizu. Moram priznati da je izgledao čist i uredan ali klaustrofobično uske sobe i pazite sad ovo: u hotelskim sobama NEMA ČETKE ZA WC!!! Ni u jednoj. Prvo smo mislili da smo mi te pasje sreće i da ćemo reklamirati na recepciji, ali nas je vodičica uvjerila da je to narodni običaj u Francuskoj i da WC čisti isključivo spremačica sa svojom jednom četkom.... to je apsord kojeg nikad neću zaboraviti. Blago onom od nas dvoje u sobi tko prvi dospije obaviti nuždu, a ako onog drugog "pritisne" prije nego što spremačica to uredi.... divota!

Hotel Ibis




I tako smo mi svakodnevno u tih četiri dana (do 30. ožujka kad smo krenuli u Strassbourg) razgledavali krasote Pariza, vozili se u metrou i snalazili se sami s planovima grada koje nam je podijelila naša vodičica jer smo htjeli samostalno švrljati tim predivnim gradom, plovili Seinom i divili se, divili i uživali, sve dok se nismo ukrcali u bus i napravili počasni, pozdravni krug gradskim središtem Pariza i još jednom se podsjetili što smo sve imali priliku vidjeti.

Zato vas ovdje vodim da zajedno samnom prošećete Parizom.





Dana 30. ožujka, na dan mojeg rođendana, opraštamo se od Pariza sa zaključkom, ovo je stvarno vrijedilo pogledati i osmjehnuti se Mona Lisi, a sad nas put vodi dalje do Strassbourga.

Evo nešto malo podataka o tom gradu koji me toliko ugodno iznenadio da ću uvijek pamtiti njegove uličice i zgodne šarene zgrade. Presladak gradić.

Strasbourg (elzaški: Strossburi, njemački: Straßburg) grad je na istoku Francuske, na lijevoj strani Rajne. Glavno je mjesto pokrajine Elzas i departmana Bas-Rhin.
Po veličini je sedmi grad u Francuskoj i jedini grad u svijetu, čiji je centar UNESCO proglasio svjetskom baštinom 1988. godine. Također je jedan od rijetkih gradova, zajedno sa Ženevom i New Yorkom u kome se nalaze sjedišta međunarodnih organizacija, a da nije glavni grad neke države.
U Strasbourgu se nalazi sjedište Vijeća Europe, Europski sud za ljudska prava i Europski parlament, koji drži neke sjednice i u Bruxellesu.

12. godine p.n.e. rimski general Drusus, brat cara Tiberija ovdje je osnovao novi grad i romanizirao njegovo ime u Argentoratum. To je bila vojna utvrda s kampom koja se nalazila na limesu (granica Rimskog Carstva) na Rajni. Oko kampa se stvorila canabae (aglomerizacija civilnog stanovništva) i razvijala prema zapadu.
Kasnije se granica pomiče istočno i Argentoratum postaje pozadinska rimska utvrda, sve do kraja trećeg stoljeća. 352. godine, grad razaraju Alemani i Franci, a Julijan Apostata ponovno ga osvaja 357. godine. 406., Huni, Burgundi, Vandali i Svevi napadaju Galiju. Grad uništava Atila, 451. godine.

Grad su 496. godine obnovili Franci, pod imenom Strateburgum koji se počeo ubrzano razvijati poslije Klovisovog preobraćenja na kršćanstvo. Ovaj je grad bio jedan od rijetkih gradova u regiji koji su bili sjedišta biskupa, u to vrijeme velikog političkog dužnosnika. U osmom i devetom stoljeću grad trgovački i gospodarski buja te se stanovništvo udvostručuje. U to je vrijeme pod nazorom biskupa izgrađena nova katedrala i otvorene su mnoge župe.
842. grad ugošćuje Karla Ćelavog i Ludviga Njemačkog koji su se pobunili protiv njihova brata Lotara oko podjele carstva koji ime je ostavio njihov djed Karlo Veliki i u ovom gradu napravili pisanu zakletvu, danas poznatu pod nazivom "Zakletva iz Strasbourga". To je prvi tekst na nekom romanskom jeziku koji nije latinski (starofrancuski) i na nekom germanskom jeziku (staronjemački). Krajem sukoba i sporazumom u Verdunu, Strasbourg pripada Lotaru, ali njegovom smrću ostaje u Germaniji. 962. godine, Oton Veliki osniva Sveto Rimsko Carstvo oslanjajući se na Crkvu. U ovo vrijeme Strasbourg dobiva pravo za samostalno upravljanje sudstvom i pravo na kovanje vlastitog novca.
Grad se nastavlja razvijati gradnjom novog ograđenja grada u 12. stoljeću, koje je još prošireno stoljeće kasnije.
Od 1202. do 1220. godine, grad se izgrađuje oko crkava Saint-Pierre-le-Jeune i Saint-Pierre-le-Vieux. Mnoge su kule i utvrde izgrađene u to vrijeme, koje su nestale tek u 19. stoljeću.

Od 1228. godine, trgovačke četvrti čine važan sastavni dio grada. Ulice i građevine iz tog vremena svjedoče o bujnom trgovačkom životu tadašnjih Strazburžana. Grad je u to vrijeme bio zaštićen sustavom kula povezanih Prekrivenim Mostovima (Ponts Couverts).

Između 1370. i 1390. godine, na kraju Stogodišnjeg rata, stanovništvo se boji napada pljačkaških bandi koji haraju po tom kraju. Vlast tada odlučuje zaštititi zapadni i sjeverni dio grada.

U osvit Srednjeg vijeka, elzaško vino postalo je poznato u Njemačkoj i Nizozemskoj, pa čak i u Engleskoj i Skandinaviji. Strasbourg je također izvozio i tekstil i žitarice, a uvozio mnoge tada luksuzne proizvode kao: staklo, kože, krzna, svilu i začine. Stara Carina jedan je od rijetkih dokaza bujajuće riječne trgovine u to vrijeme. Nalazi se uz obale Illa, a sagrađena je 1358. za pohranjivanje i oporezivanje dobara kojima je tržio Strasbourg.
Najpoznatiji je simbol iz ovog razdoblja katedrala za čiju su gradnju trebala četiri stoljeća. Gradnja je počela 1015. na mjestu stare rimske bazilike, a toranj je završen tek 1439. godine. Grad je prepun crkvi koje su dali izgraditi redovnici ili plemenitaši. Među najstarijim crkvama u gradu jesu: Saint-Pierre-le-Vieux, Saint-Pierre-le-Jeune i Saint-Thomas. Uz crkve sagrađeno je i mnoštvo samostana, ukupno dvadeset.

Brojni spomenici izgrađeni za vrijeme Srednjeg vijeka vjerno prikazuju kako je umjetnost tada bila u službi vjere. Umjetnike je u to vrijeme u grad najviše privlačila izgradnja katedrale. Većina tih umjetnika bila je anonimna. Slikarska umjetnost razvila se tek u 15. stoljeću, a elzaška škola bila je poznata po oslikavanju oltara.

Intelektualni se život javlja također u 15. stoljeću, pojavom tiskanih djela. U ovo je vrijeme u gradu živio i Johannes Gutenberg.

Renesansa je za grad bila vrlo problematično razdoblje, humanizam i Reformacija obilježavaju ovo razdoblje. Strasbourg je jedan od prvih gradova na kojima su se vidjele ove promjene. 1518. na vratima strazburške katedrale pričvršćene su Lutherove teze. Zahvaljujući tisku, Lutherova je propaganda brzo raširena i već 1524. grad prihvaća protestantizam i predaje crkve u ruke protestanata. Paralelno uz Reformaciju događa se i seljačka pobuna, kada se 50 000 seljaka diglo protiv plemstva i svećenstva. Seljaci su palili opatije i dvorce, a Strasbourg je odbio umiješati se u sukob, tako da nije ni pomagao niti se borio protiv pobunjenika.

Loše razdoblje grada došlo je ipak s ratovima. Car, Karlo V., katolik, započeo je rat protiv protestanata i njihovih saveznika (Strasbourg). Padom protestantske lige, Strasbourg vraća Katedralu i dvije crkve katolicima. Grad je također upao i u financijske poteškoće.

Jednostavni stil Srednjeg vijeka zamjenjuje umjetnost izrezbarina. Kuća Kammerzell savršeno prikazuje skulpturalnu umjetnost u izobilju. Kuća se nalazi na trgu katedrale i duguje ime trgovcu Jean-Françoisu Kammerzellu koji ju je kupio u 19. stoljeću. Fasada kuće sadrži brojne izrezbarine od drveta. Kao i Kuća Tanneurs, Kuća Kammerzell prikazuje veliku sklonost uokviravanja prozora u to vrijeme. Osim drveta, u to je vrijeme bila popularna i cigla, najoriginalnija ciglena zgrada izgrađena u to vrijeme jest Trgovačka komora.

Godine 1618. izbio je tridesetogodišnji religijski rat između protestanata i katolika. Elzas je praktički razrušen, ali je Strasbourg ostao neutralan u ovom sukobu. Krajem rata 1638. godine, Elzas okupira Francuska, ali Strasbourg ostaje slobodni kraljevski grad. Grad ostaje izoliran i oslabljen, pa za vrijeme opsade Luja XIV., 30. rujna 1681. potpisuje kapitulaciju i priznaje francusku vlast. Simbolično kralj tada naručuje rušenje dijela utvrda grada. Između kralja i gradonačelnika postiže se dogovor u kojem grad zadržava vlast nad politikom, upravom i religijom. Zauzvrat je grad morao prihvatiti izgradnju vojnog garnizona.

1789. godine, u doba Revolucije, grad je imao između 55 000 i 60 000 stanovnika. Gradska je vlast srušena udarom na upravu i gradonačelnik odstupa. Gradske su priviligije ukinute. Građanstvo daje potporu revolucionarima i nove institucije bivaju brzo prihvaćene. Grad je poprilično propatio u to vrijeme, pogotovo za vrijeme Vladavine Terora koja je trajala dvije godine. Poslije Kapitulacije povećava se vojna prisutnost u gradu. Tada su sagrađene mnoge obrambene ustanove uključujući tvrđavu i sustav poplavljivanja grada u slučaju napada.

Strasbourg opet cvjeta za vrijeme Prvog Carstva. Poslije Revolucije, gospodarski je rast velik, najviše zahvaljujući vojsci. Zahvaljujući prefektu Lezay-Marnésia gospodarski se razvija i grad i departman te svi slojevi građanstva. Za vrijeme njegove vladavine poboljšan je sustav cesta i potaknut razvoj raznih poljoprivrednih kultura, te trgovine.
Ovo je i vrijeme realizacije velikih projekata, izgrađen je kanal od Rajne do Rone i cestovni most između Strasbourga i Kehla. Sad se i tehnologija uključuje u arhitekturu, u središtu grada pojavljuju se željezni mostovi, kao most Saint-Thomas, izgrađen 1841.
Mnoge su kulturne institucije također izgrađene, kao Nova Opera i Konzervatorij. Vlast također daje ponovno otvoriti sveučilište koje su zatvorili revolucionari i koje sada postaje akademija. Od 1800. do 1870. grad mjenja svoj izgleda zahvaljujući realizacijama velikih projekata. 1840. postavljeni su spomenici Gutenbergu i Kléberu, autora Philipea Grassa. Ulice dobivaju pločnike i ulične svjetiljke. Napoleonovo doba također je od koristi gradu, sve do rata 1870.

Elzas i Lotaringiju aneksiralo je Njemačko Carstvo, a glavno političko središte bio je Strasbourg.
Za vrijeme njemačke vladavine, točnije za vrijeme vladavine nadstojnika Otto Backa i Conrad Schwandera udvostručena je površina stambenog dijela grada za samo tridesetak godina. Poslije bombardiranja javilo se pitanje obnove. Budući da se grad gušio unatar svojih bedema, elzaški arhitekt Conrath dao je sagraditi velike ulice, s mnoštvom prostranih zelenih površina. Sagrađene su mnoge nove javne ustanove, kao: zgrada sveučilišta, pošta i kupališta. Trg Republike postao je mjesto gdje su se sastajali stari i novi grad. Tamo su sagrađene pet velebnih zgrada kao: parlament Elzasa i Lotaringije (danas Narodno Kazalište u Strasbourgu), Sveučilišna knjižnica, Carska palača (danas Rajnska palača), mješavina firentinske renesanse i berlinskog baroka.

U to doba modernizacije, zadržale su se i neke primitivne karakteristike, npr. u zgradama građenim krajem 19. stoljeća, rijetko su građene kupaonice, stanovništvo se kupalo jednom tjedno na javnim kupalištima, kad su bila čista. Slično je bilo i sa školjkama, bile su građene izvan zgrada. Dakle ti francuzi su stvarno čudan narod što se tiče kupanja i obavljanja nužde!!!

Oko 1900. godine, javlja se moderni pravac iz Glasgowa, pod nazivom Art nouveau. U gradu se tada javljaju zgrade građene kombinacijom orijentalistike i Jugendstila, kao Egipatska Kuća.

Nakon Prvog svjetskog rata, iz kojeg je Strasbourg izašao poprilično netaknut, Elzas i Lotaringija vraćeni su Francuskoj koja želi pofrancuziti regiju izostavljajući elzašku kulturu i napredak ostvaren od 1870. do 1914. godine. Političke prepirke oko položaja Elzašana prate kulturni protesti. Kako bi sačuvali svoju posebnost, Strazburžani osnivaju elzaški muzej i Elzaško Kazalište.

Dolaskom Drugog svjetskog rata, Elzas opet pripaja Njemačka, koja počinje s jakom politikom germanizacije stanovništva, zabranjuje se upotreba francuskog i mijenjaju se imena ulica i francuska prezimena u njemačka. 23. studenog 1944. godine, Strasbourg oslobađaju leclercove trupe i Elzas se vraća u Francusku.
Tijekom 1960-ih, Strasbourg postaje mjesto francusko-njemačke pomirdbe. 2004. godine, Strasbourg i Kehl organizirali su Festival dviju obala, na obije strane Rajne. Udvostručio se broj mostova koje povezuju obje obale Rajne: most Pflimlin otvoren je 2002. godine, a pješački most Mimram 2004. godine povodom hortikulturne izložbe.

Grad prolazi rijeka Ill, pritoka Rajne i razdvaja se u pet rukavaca u središtu grada tzv. Maloj Francuskoj. Sastoji se od nekoliko četvrti kao: Njemačka četvrt, Robertsau, Cronenbourg, Koenigshoffen, Hautepierre, Elsau, Krutenau, Neudorf, Meinau, Neuhof...).

Strasbourg se nalazi u elzaškoj dolini u sjeveroistočnom dijelu Francuske. Grad je u središtu zapadne Europe što mu daje veliki prometni i politički značaj. Prometno je važan položaj u dolini Rajne, koja od Basela do Mainza čini prirodni koridor. Zračne linije, grad je udaljen jednako (oko 750 km) od Sredozemnog mora, Baltičkog mora i Atlantika, dok je 500 km udaljen od Jadrana i Sjevernog mora.

Katedrala koja se gradila 400 godina (od 1015. do 1439.)






Na žalost, naša šetnja ovim simpatičnim gradom bila je u večernjim satima pa nismo mogli zabilježiti zbog nedostatka svjetla sve ljepote, ali ću ovdje pokazati tipične građevine koji svojom bojom i toplinom ostavljaju predivan dojam.





Na kraju šetnje, kako bi što ljepše proslavili moj rođendan okrugle brojke, moj najdraži me odveo u simpatičan restoran na obali rijeke Ill Au Petit Bois Vert koji je bio tako zgodno uređen uskrsnom dekoracijom, da sam morala to zabilježiti fotkicom.





I to bi bilo to. Pokušala sam što detaljnije dočarati sve što smo vidjeli i saznali na ovom predivnom putovanju. Dalo bi se još puno toga napisati, nešto mi je sigurno izmaklo sjećanju, a ovaj tekst koji sam napisala i slike kojima sam ga potkrijepila biti će mi trajna uspomena i podsjetnik na nezaboravan put u beskraj zvan Pariz, za koji sam neizmjerno zahvalna mojem suprugu, ljubavi mojeg života. Hvala mu.

Post je objavljen 15.11.2009. u 00:57 sati.