Marketing
Koncilska i pretkoncilska Crkva
Već za vrijeme zasjedanja Drugog vatikanskog koncila u Katoličkoj je crkvi bila vidljiva svojevrsna podjela na dva tabora. S jedne strane su se našli oni koji su s optimizmom dočekali otvaranje Crkve prema suvremenom svijetu, a s druge oni koji su u Koncilu vidjeli opasne kompromise sa svjetovnošću. Dok su prvi s oduševljenjem očekivali ostvarivanje koncilskih smjernica, drugi su nastojali umanjiti njihov značaj, inzistirajući na tome da se ne smije raskinuti s dotadašnjim razmišljanjima. O tome je u svojoj knjizi "Rascjep u svetome" govorio naš poznati sociolog religije Željko Mardešić, kojeg smo citirali u posljednjem tekstu. U nastavku iste knjige govori o problemu dominacije pretkoncilskog mentaliteta među katolicima u postkomunističkim zemljama. Ta pojava je, doduše u manjem obimu, zamjetna i među katolicima na Zapadu, a isti su obrasci karakteristični i za velik broj današnjih vjernika drugih vjeroispovjesti. Evo kako Mardešić u našoj situaciji opisuje razliku između pretkoncilskih i koncilskih katolika:
Zato će na kraju biti korisno pokušati opisati poglavite znakove jedne i druge struje u suvremenom katolicizmu: pretkoncilske i postkoncilske. Prvu čine nostalgičari moći i svjetovne veličine, činovnici i ideolozi, dok se druga struja nadovezuje na brojnu baštinu svetaca, karizmatičara, čovjekoljubaca i mirotvoraca, koje obilježava skromnost, siromaštvo i bezimenost.
Znakovi te prve struje pretkoncilskog kršćanastva mogu se odčitati najprije u stanovitoj odsutnosti radosti u ljudskom življenju. Zavladao je pesimizam medu dijelom vjernika koji politički misle, jer su u politiku ulagali odveć nade, pa razočaranje nije moglo izostati.Šire se strahovi od bliske propasti baš modernog svijeta i proriče mu se sigurni nestanak u ognju kazne za putenost i laži. Više je apokaliptičkog ozračja nego soteriološke brige. Osjećaji beznađa i moći zla kao da su prikovali vjernike u nekoj magijskoj nepokretnosti i neplodnosti iščekivanja. Za sve su krivi drugi izvan katolicizma, dok je naša nevinost unaprijed zajamčena. Takvo tipično gnostično raspoloženje vodi do budenja dualizma, koji na djetinjasti način pojednostavnjuje dramu ljudskog postojanja. Najlakše je za sve optužiti modernitet, a zaboraviti užase predmoderniteta. No kršćani bez radosti zaista su ruglo svoje vjere, pa bi trebalo vidjeti koliko se ispod tog navodnog kršćanstva skrivaju politički razlozi.
Osim te odsutnosti radosti, pretkoncilska Crkva se očituje u odsutnosti bilo kakvog dijaloga. Ta Crkva osuđuje, a rijetko razgovara. Sve su veze dijaloga prekinute i svatko priča samo svojim istomišljenicima kao zastrašena djeca u tamnoj sobi. Stvaraju se moćne ideološke skupine na štetu crkvenog zajedništva. A kako bi dijaloga uopće moglo biti kad u postkomunističkim društvima nema više ateista - što je dakako samo privid i prilagodba na nove prilike - druge religije su primljene kac golema opasnost, za ekumenizam se odmahuje rukom ili ga se izruguje, nova sakralna traženja izjednačena su sa sotonizmom. Na kraju je ostao samo monolog sa sobom i proklinjanje drugoga i drukčijega.
Treća se odsutnost - poslije one radosti i dijaloga - pojavila u pretkoncilskoj tradiciji u liku odsutnosti svakog povjerenja u slobodu. Ima se dojam kako su neki od katolika postali najvećim neprijateljima slobode, premda je ona temelj na kojem počiva sva njihova vjera. Još više, uvriježilo se shvaćanje da je sloboda prije prilika za zloupotrebu nego šansa za rast u čovječnosti i kršćanskoj dobroti. Iza svake veće novosti ili hrabrijeg iskoraka vidi se odmah grješna opasnost, a ne pouzdanje u mladost i njezine plemenite snove. To se nepovjerenje u čovjeka pretvorilo u nepovjerenje u Boga, pa pretkoncilska misao biva prisiljena pristati uz ezoteričnu zamisao o pretpostavljenoj uroti cijeloga svijeta protiv Crkve, što je samo nastavak osuda iz dana Syllabusa. Podržavajući tu veliku varku, dio je katolika stao na čelo širitelja ideje o novom svjetskom poretku, koji navodno ujedinjuje sve neprijatelje katolicizma - židove, muslimane, pravoslavce, protestante, hinduiste, budiste, masone, liberale, socijaliste, kapitaliste, komuniste, feministe, hedoniste - u borbi za potpuno istrjebljenje pravovjerja u svijetu. Umjesto da uzljube taj svijet i pokušaju ga spasiti, pretkoncilski nostalgičari bacaju na njega neopozivu anatemu, uzaludno se nadajući povratku u konstantinovsku prošlost.
Na drugoj pak obali iste rijeke raste slaba i krhka biljka koncilske Crkve u društvima propalog komunizma. Znakovi njezine pojave su takoder prisutni. Tu u prvom redu mislimo na krah političkoga katolicizma koji je duga stoljeća budio želju za obnovom moćne i trijumfalističke Crkve iz predmoderniteta. Danas je to na sreću otpalo i politička utopija kršćanskog poretka - države, prava i mudrosti - počinje se urušavati u svim zemljama postkomunizma i zlokobne tranzicije. Za uzvrat tome, iz podzemlja društva niču i izlaze na vidjelo dana prvi izdanci koncilske Crkve, nepodržani ni od koga, osim od samih sebe. Vjernici toga usmjerenja se okupljaju u malim skupinama iznimna zajedništva moleći, pomažući i ispaštajući za bližnje po uzoru na Isusa Krista. Ne boje se velikih svjetovnih globalizacija - od kojih pretkoncilski nostalgičari čine spektakl opasnosti i prijetnje - nego na njih odgovaraju malim krugovima dobrote, sućuti i razumijevanja. Čovjek im je put do Krista, a Krist put do Boga Oca. Iako potisnuti i neshvaćeni, koncilski vjernici utiru put novoj slici Crkve: s ljudskim licem i božanskim nadahnućem. Što bude više duha Drugoga vatikanskog koncila, bit će izglednija budućnost kršćanstva u zemljama iza bivše željezne zavjese.
Papa Ivan XXIII. (1958.-1962.) – premda izabran kao prijelazno
rješenje, pokrenuo je jedan od najvećih događaja u povijesti Crkve
Vrijeme je za zaključak. Htjeli smo prikazati dvije oprečne tradicije i dvije oprečne nostalgije kršćanstva u njihovim povijesnim i razvojnim putovima. Jedan evandeoski i koncilski, drugi konstantinovski i pretkoncilski. Premda je Drugi vatikanski koncil iza nas, njegovo ispunjenje nas još uvijek očekuje s otvorenim vratima. Upravo u tom smislu on je takoder i ispred nas, kao uzdignuti znak nade za Crkvu i svijet.
Zato kršćani trebaju biti optimistima, usprkos ozračju pesimizma u kojem nastavljaju živjeti.“
("Rascjep u svetome", Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007., str. 131-134)
Post je objavljen 14.11.2009. u 16:56 sati.