We forgive as we forget. To je misao s kojom se sjećamo Bojana. Prepun misli koje su samo njega nosile, siguran u njih, otišao je. Svojim prijateljima je ostavio svo vrijeme provedeno skupa. Svi bi htjeli znati - why? On je tako htio. I zna da oni do kojih mu je bilo stalo, neće razumjeti. I nitko ne bi mogao izmjeniti slijed. Slijed na kraju kojeg je nevjerica i tuga. I magla u očima. Njegova glazba života, koja je svirala 24 sata na dan, stala je. Njegovi su prijatelji mogli vidjeti i mogu i sada njegov "Anxiety of Doom's library". Svoje je nickove pažljivo i znakovito sročio, u svoje avatare svoje misli i simbole unosio. Možda mu i sada negdje Bachov "Air" svira. Možda.
The sky is still blue
The clouds come and go
Yet something is different
Are we falling in love?
Samo jedan segment iz pjesme koju je slušao. Njegove su ljubavi otišle s njim. Bojana nećemo zaboraviti. Oni koji su djelili vrijeme i život s njim, znaju da je njegova dobrota bila jedinstvena. Svoje putovanje kroz život, on je označio svojom pojavom, svojim jedinstvenim imageom i samo površni ljudi to nisu mogli shvatiti. Tamo gdje sam ga ja sretao i viđao, tamo ću i dalje gledati njegovu siluetu. A svom dragom sinu ću reći da njegov najbolji prijatelj i dalje živi u nekom svom, samo svom svijetu.
Do you get scared to feel so much?
To let somebody touch you?
So hot, so cold, so far so out of control
Hard to come by, and harder to hold...
Post je objavljen 14.11.2009. u 11:57 sati.