Humani Big Bang
Koji jos bolezljivi idealista, sto puzi trnovitim stazama, tu pokraj same drustvene piste, nije donkihotovski inkriminiran, kamenovan, prekoravan, ismijavan i sazaljevan.
Kojem jos nije preporuceno spustanje iz oblacnih visina na prizemljenje, cak nizim i hrapavijim zemaljskim slojevima, na kojima smo izrasli tjelesno i duhovno, sakaceni i ponizavani.
Kome jos nije sugerirano zadovoljenje preostalim mrvicama razbacanog kolaca, kojeg je sam mijesio i za druge pekao.
Kome jos nisu bile nametnute one popadijske doktrinacije o ovozemaljskom Evinom grijesnom sinu.
Do cijih usiju jos nisu doprle kricave Lenjinove bajke ruskom muziku o industrijaliziranom i elektrificiranom raju, osim razvijenijeg svijeta, koji je vec duboko grcao u industrijskim i elektrificiranim gorcinama ovozemaljskog pakla.
Tko nije istovremeno iskusio izazov jednog drustvenog odmotavanja klupka Aladinovog tepiha, vlastitim zuljevima kreirane ovozemaljske piste, za tudja poljetanja u oblacne visine, a da pri tome nije barem halucionirao djelic i jednog vlastitog poletanja.
Misao o tome godinama je obuzimala jedan zdrobljeni anarhican i krhtni um, posjednut na traktoskoj bacvi, dok se punila vodom iz javne cesme.
Godinama je tu stajala kao zaboravljeni spomenik profitnom izvoru, sve dok su Faraoni, sumati, raskalaseno lebdijeli u haremu ogradjenom visokim zidinama zasticenim od vanjsko etickih, moralnih i inkriminirajucih kontaminacija namjenjenim prostom ovozemaljskom Grijesniku.
Poput abra-kadabre stajao je tu godinama taj ljudski proizvod, u suradnji sa prirodnom izvornoscu.
Izvorna cesma daleko od birokrata, drzavnog carinika.
Jos dalje od Ideologa sto ispijaju rujna vina umjesto vode.
Ti puni koliko ti treba, usred dana i noci, i svrstaj se, barem na vodi,
u bezgrijesno faraonsko bistvo.
Zdravstveni hir iznenada se prebacio, sa bacve pune vodom i nedostajuceg rujnog vina, na pulsku Hitnu, usred tamosnjeg Big Banga.
Ne onog od pred trinaest milijarda godina sto se i dalje vjecno siri svemirskim prostranstvima
Ljudskog Big Banga , koji se tu moze zateci svakodneno, uvijek novim rasprsivanjima iz ordinacijskog centra prema vanjskim vratima , a vec u nekom sljedecem milijarditom djelicu sekunde na ponovnom skupljanju prema ordinacijskom centru gdje se spasava jedno polumrtvo, ili poluzivo ljudsko bice.
Sve rasprsene Cestice iz djelica sekunda,koje se ponovno sabijaju u jednu jedinstvenu, pojavljuje se iznova kao Humana Jednost, posve vec spremna za slijedeci svoj Big Bang.
Ni jedna suvisna tu nije mogla zalutati.
Ni Birokrata, ni drzavni Carinik, ni ideoloska Baraba, posve nezamislivi u tom kemijskom procesu iz kojeg se radja i umire Cisto Ljudsko Bice.
Homerov Nitko, Cervantesov Don Kohot,Dostoyevskov Idiot, Nietzscheov Zaratustra, ili savremeni Idealist vjecno prisutan i vjecno odsutan, kao nedostizni Covjek.
Post je objavljen 13.11.2009. u 12:59 sati.