ne bi mogla mirno zaspati da se sad nisam natjerala na ovo. sve više vjeurujem logičaru i folozofu da se trebamo s našim traumama suočiti. face to face. into the war. ja sam danas došla na kavu i bilo mi je pomalo muka . i MORAM priznati da me presjeklo kad su mi rekli da si s njom. tako hladno. i kad smo pričali o njenoj prijateljici me sjeklo ali sam to ful zanemarivala pa sam se smijala elegantno i popunjeno. ma ne znam kad će mi postati svejedno. skroz svejedno. kako je moguće da je toliko vremena prošlo a da ja još uvijek osjećam isto prema tebi, samo što puno manje razmišljam o tome? i zašto bi još uvijek dala sve na svijetu da se vratim tamo gdje ( nije tako ali ja tako osjećam) PRIPADAM? možda je sve to bilo krivo namješteno, i oni mi nikad neće biti ONI ako nisam s tobom i ako kroz činjenicu da MI SMO SKUPA ne promatram cjelo to društvo. ja ne mogu biti tamo ako sam bez tebe. bez tebe kao prijatelja, najboljeg prijatelja, dečka, mučenika, učenika. ne znam. jeli moguće da ovo stvarno toliko traje ili se JA ne želim maknuti s ovog područja? jeli moguće da se više ništa neće dogoditi koliko god ja željela da se dogodi.. osnovni problem je što si ja ne mogu objasniti da se SVE promjenilo. ja još uvijek čekam sva sretna jutro da se probudim i da samo skužim da je sve ovo ili bio san ili da se nije ni dogodilo. i to mi je čudno. kao da će sve samo proći, i samo doći, kao što si ti prije dolazio. aaaa jebemu mater. i sad također piem bez previše osjećaja, i to mi je čudno. i htjela bih sve na svijetu, i onog malog ću imat kad tad, ali ništa kao želju za onim 2 razredom.ili kako god. kužiš nešto ne valja. nešto ne ide kako treba. nešto fali. ili je nečeg previše. ne znam gdje mi je srce, pašu mi tužne i vesele pjesme, a još uvijek me masu stvari podsjeća na tebe. i sve pjesme su za tebe pjevane, samo da znaš, da se ne zabuniš nikad nikad nikad.
aaaaaaa jebote. iem spavat.
Post je objavljen 12.11.2009. u 22:20 sati.