Od kad pamtim, balansiram između realnog i svijeta mašte. Realnom fali fragment mističnog, nepredvidivog i divljeg, svijet mašte je koji metar previše iznad zemlje. Gledam dvije sebe u neprekidnoj interakciji, tihom besmislenom razgovoru o putevima i raskršćima. Odluke prepuštam sudbini, strujama koje me vode u nepoznato.
Nepoznato više nije tako strašno. Hodam glavom u oblacima i ne brinem, ne dajem se strahovima i dvojbama, bezumlju krhkog ega. Shvaćam prolaznost ritma otkucaja srca… 30, 50, 70 godina je ispred mene i svaka je relativna. Nalazim utješnim samo postojanje, no za vegetiranje nemam energije, sudbina je odlučila prigrliti akciju.
Post je objavljen 12.11.2009. u 14:27 sati.