Marketing
...
3.2. Nov odnos prema vlasti
Vlast, njezino osvajanje i zadržavanje jedna je od temeljnih zadaća svake politike bez obzira što se o toj vlasti mislilo. U tradicionalnoj biblijskoj misli Božje kraljevstvo se prikazivalo u dvjema slikama Boga kao vladara i Boga kao oca (usp. Mudr 11,10). Što se tiče Isusove poruke o Božjem kraljevstvu, G. Teißen kaže sljedeće: »Bog u Isusovoj predaji o kraljevstvu ne dolazi kao kralj nego kao otac. Pritom upadno stupaju u pozadinu slike osobne vladalačke moći.« Proboj takvoga mišljenja bio je još čudniji jer je u židovskim tekstovima Božja vladavina nastupala pobjedom nad neprijateljima. Zapravo, Božje se kraljevstvo u njima vezivalo uz vanjskopolitičke predodžbe (Iz 24,22).
Što se pak tiče Isusove predaje Božja se vladavina veže uz unutarnje političko stanje u kojemu onda oni siromašni, obespravljeni, poniženi i iskorištavani dobivaju novu mogućnost. Dostatno je samo pročitati »Blaženstva« (Mt 5,5ss) u čuvenom Govoru na gori. Tu oni koji izvršavaju vlast nemaju što reći, a Božje se kraljevstvo prikazuje kao velika obiteljska svečanost na koju će se okupiti razni ljudi s raznih krajeva svijeta: »Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu (Mt 8,11-12). «Štoviše, Božja vladavina će značiti uklanjanje ograda koje se postavljaju i njezini prostori bit će otvoreni za mnoge:
»Reče gospodar sluzi: ’Iziđi na putove i među ograde i prisili neka uđu da mi se napuni kuća’« (Lk 14,23).
Čak nekoć važne stvari, koje su bile conditio sine qua non za jednoga svećenika, sada postaju nevažne: »Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život, nego s obje noge bit bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao« (Mk 9,43-47).
Prema svima njima Bog se, prema Isusovoj poruci, pokazuje kao istinski otac i oni ga smiju zvati »Oče!«. Štoviše, Isus ih uči da svakodnevno smiju moliti:
»Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!« (Mt 6,9-10).
Iz toga smijemo zaključiti da Bog dolazi do moći samo kao otac. Što se tiče zemaljskih kraljeva, znamo da se jedna od oznaka njihove vlasti sastoji u tomu da nemilosrdno utjeruju porez i carinu od svojih podanika. Ako se k tomu uzme na znanje činjenica da su na Istoku kraljevi bili »sinovi božji«, a u helenističkoj kulturi opet su oni utjelovljeni bogovi, onda nas još više iznenađuje Isusovo proglašavanje blaženim mirotvoracima onih najobičnijih ljudi kojima se obećava da će se zvati »sinovi Božji« (Mt 5,9). Dakle, Isus obećava običnim ljudima ono što je inače na Istoku i na Zapadu bilo pridržano samo vladarima.
Isus, istina, ne ide za stvaranjem egalitarizma i ukidanjem svih razlika, ali mu je stalo do toga da dokine nepremostiv jaz između vladajućih struktura i onih na dnu egzistencije proglašavajući Božju vladavinu kao pogodan topos za ostvarivanje toga sna. Međutim, Božje kraljevstvo zahtijeva i od ljudi da prihvate Božji način djelovanja i odnosa prema svijetu kao vlastiti hod prema drugome i kao vlastito ponašanje prema svijetu u kojemu čovjek živi. Osim Isusova zahtjeva za strategijom praštanja kao stalnim oblikom egzistencije, što osobito radikalno mijenja odnose među ljudima, Isus traži u ime ostvarivanja Božjega kraljevstva također i drugima sjede muškarci i žene, siromašni i bogati, robovi i slobodnjaci, farizeji između carinika i grešnika. Kratka informacija o takvim spoznajama kulturno dominantne socijalne antropologije potvrdit će naš dojam da bi takvo društvo za stolom u svim društvima bio teški san, odricanje od nasilja, odmazde, sile ili nametanja. Taj zahtjev Božjega kraljevstva mogao bi se izraziti i pozitivno kao put prema drugome u vlastitoj slobodi, ali istodobno i poštivanje slobode drugoga. Čak je starozavjetna poruka naznačila takav put za Gospodinova Slugu koji svoju zadaću na univerzalnoj razini neće ostvarivati silom i nasiljem nego blagošću, solidarnošću s malenima i siromašnima.
U tim se Izaijinim tekstovima ističe da Sluga neće slomiti napuknutu trsku niti će gasiti stijenj što tinja, neće vikati po ulicama i prisiljavati ljude da vjeruju (Iz 42,2-3), nego će preuzeti na sebe patnje i grijehe drugih i tako će sam vidjeti svjetlost, ali i biti svjetlost drugima. Sluga će u nekom pasivnom stavu nenasilja, prihvaćajući druge u solidarnosti ljubavi, postati njihovo opravdanje, ali će opravdati i sebe i postati svjetlost drugima (usp. Iz 52,13–53,12).
U teološkom kontekstu Gospodinova Sluge trebamo promatrati i Isusovu petu antitezu (usp. Mt 5,38-42) u kojoj Isus od svojih sljedbenika imperativno zahtijeva odustajanje od zakona jednakoga uzvraćanja i odricanje od svake sile i nasilja. Očito je da je tako radikalan stav kojim se isključuje rješavanje problema silom proizišao iz poruke o Božjem kraljevstvu, jer se i Bog odnosi prema ljudima odričući sam sebi mogućnost osvete, prisile ili nasilja. Nenasilje i neosvećivanje su značajna obilježja Božjega kraljevstva i prepoznatljivi znakovi Isusovih učenika.
Osim toga, odnos prema vlasti kao sili i represiji u odnosu prema drugome vidljiv je iz još jednoga važnoga novozavjetnog teksta. Naime, Isus je u Mk 10,32-44, nakon trećeg navještaja svoje muke, govorio o vladanju u Božjem kraljevstvu, koje očito s njime započinje. Kontrastirajući Božju i ljudsku vladavinu Isus ističe posebnost Božje vladavine naspram one ljudske i traži od učenika da se pridržavaju zahtjeva koji proizlazi iz Božjeg odnosa prema svijetu. Božji odnos izražen je u Isusovu odnosu prema svijetu – a to je kod Isusa odnos davanja ili solidarnosti. Za razliku od onoga odnosa koji postoji unutar ljudskih kraljevstava, Božji odnos je obrnuti odnos, jer ono što u ljudskom kraljevstvu vrijedi kao prvo, u Božjem vrijedi kao zadnje, ali ono što je u ljudskom kraljevstvu zadnje, u Božjem je prvo. Stoga je potrebno podrobnije sagledati posljedice koje proizlaze iz teksta koji o tome govori.
Nakon što je Isus po treći put navijestio svoju patnju, smrt i uskrsnuće (Mk10,32-44), dvojica Zebedejevih sinova, Jakov i Ivan, shvaćajući očito Božje kraljevstvo kao ljudsko traže od Isusa ministarske fotelje u njegovu kraljevstvu. Isusova je reakcija povezana s njegovim poslanjem i putem u Jeruzalem, pa ih strpljivo podučava da njegovo kraljevstvo nije dijeljenje ministarskih mjesta nego zapravo žrtva za druge. Potom poučava svoje učenike: »Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge« (Mk 10,42-45).
Sama se poduka sastoji iz dva dijela. Prvi je dio onaj u kojem se opisuje izvršavanje vlasti u svijetu sa svim zakonitostima koje u tom svijetu vladaju.
Ponašanje u ljudskom kraljevstvu kontrastirano je ponašanju Sina Čovječjeg, pri čemu Isus ostaje vjeran logici Božjega kraljevstva. Isusovo je ponašanje suprotno ponašanju svijeta, kao što i Isusova logika nije površna logika svijeta. Primjer, uzet iz ponašanja u profanom svijetu, dobro oslikava stanje u svijetu i dobro označuje dvije kategorije ljudi: onih koji se drže da su vođe naroda (misle da vode narod, a u stvari ga ne vode!); drugu kategoriju sačinjavaju velikaši (u smislu: oni koji misle da su veliki, a nisu!). Bitne značajke i jednih i drugih sadržane su u glagolima (gospodariti, vladati) i (izvršavati vlast). Obama je glagolima zajedničko što imaju prefi ks kata, koji označava način kako se navedene kategorije ljudi (oni koji misle da vladaju i oni koji misle da su veliki) odnose prema svojim podanicima. Taj odnos je odnos nadčinjenosti i podčinjenosti, gospodarenja i podaništva, zapravo odnos represije i straha. Oni svoju veličinu ustvari i grade samo na svojim podanicima. Samo zbog toga oni misle da su veliki, jer druge veličine ne poznaju i nemaju!
Između navedenog primjera onih koji vladaju u svjetskom kraljevstvu i primjera Sina Čovječjega smješteno je upozorenje učenicima, zapravo izričita zapovijed: Tako neka ne bude među vama! Isus zahtijeva od svojih učenika da međusobno ne grade odnose na zakonitostima ponašanja svjetovnih veličina.
Oni su njegovi učenici i trebaju nastaviti s izgradnjom odnosa Božjega kraljevstva u ovome svijetu. Potom u tekstu slijede dvije rečenice koje Isusove učenike stavljaju na razinu onoga što smo već čuli, ali su sada još više i još čvršće stavljene u okvire Isusove sudbine. Isus, naime, nije kritizirao Zebedejeve sinove što žele biti prvi i veliki. On pritom polazi pozitivnim putem. Kao što svoje gledanje na život kontrastira onom shvaćanju što ga ima svijet, kao što stav djeteta ističe kao istinski stav odnosa prema čovjeku, Bogu, životu i svijetu, Isus tako i ovdje vidi istinsku veličinu u posve drukčijoj opciji nego što je imaju svjetovni vladari i velikaši. Njihovo ponašanje označio je kao represiju, a njih kao one koji misle da vode narod, a zapravo ga ne vode; koji misle da su veliki, a to ustvari nisu.
Prema tomu, autoritet, vlast, ugled i veličina kod Isusa ne počivaju na izvanjskim pozicijama i okolnostima nego na unutarnjim vrijednostima. Ugled i veličina ne stječu se nikakvom uredbom, baštinjenim pravima nego izgradnjom odozdo vlastitim predanjem kao služenjem drugima. Autoritet, izgrađen na tom načelu, istinski je autoritet i veličina nastala iz tog predanja istinska je veličina, koja ne prolazi i ne tamni u povijesti, ali također ni pred Bogom. Takav autoritet ne treba nikakva sredstva prisile, niti pak treba svoju vlast temeljiti na strahu i podčinjavanju. Autoritet, postignut na taj način, traži od svih da služenje bude temeljna veličina u Božjem kraljevstvu. R. Schnackenburg objašnjava: »Isus ne postaje politički revolucionar, ali on hoće svoje učenike iznutra revolucionirati.«
Služenje postaje tako osnovna kategorija stvarnosti Božje vladavine u ovome svijetu koja je u Isusu postala makar i mali, ali snažni dio ovoga svijeta. Služenje je temelj kršćanskog shvaćanja svijeta i međusobnih odnosa jednih prema drugima. Prvenstvo unutar kršćanske zajednice ne bi, prema tomu, smjelo značiti borbu za vlast nego ulaganje sebe u služenju; autoritet u kršćanskoj zajednici ne bi se smio temeljiti na vlasti kao vanjskoj kategoriji moći, nego na solidarnom nošenju sudbine onih kojima netko stoji na čelu. U tim stavovima kao istinske stvarnosti života leži također i istinska čovjekova veličina, a tu leži i istinska veličina kršćanskog autoriteta.
(RG, Das Evangelium nach Markus, Düsseldorf, 1971., 113–114. »Propisuje im temeljni zakon koji im ne samo zabranjuje takvo vladanje nego također i njihovoj zajednici udara potpuno drugi pečat. Oni su, gledano sociološki, u svijetu skupina ljudi a ipak podvrgnuta Božjoj vladavini, za koje vrijedi paradoksalna rečenica: Tko se sam uzvisi, toga će Bog poniziti, a tko se ponizi bit će uzvišen.«)
Drugi dio navedenog biblijskog odlomka sastoji se od primjera Sina Čovječjega (usp. Mk 10,45). Navodi se jednostavno činjenica kako Sin Čovječji nije došao da bude služen nego da služi i da svoj život položi u tom služenju. Isus, konačno, jasno stavlja do znanja u čemu je zadaća njegova poslanja i u čemu je smisao njegove životne sudbine. Konačna svrha njegova puta u Jeruzalem jest predavanje života za druge. Isus to prihvaća kao vrhunac slobode ljubavi. Na taj način on gubi život, ali da bi ga istinski opet dobio. Isus je podučio svoje učenike kako gubljenje vlastitoga života u ljubavi za druge zapravo omogućuje život drugima. Tako i služenje biva stavljeno u ozračje ljubavi, koja od služenja stvara istinsku životnu veličinu. Sin Čovječji ne iskiva svoj autoritet odozgor iz Božjih visina nego odozdo vlastitim žrtvovanjem sama sebe u ljubavi za druge, koje onda postaje uistinu spasonosno.
Uvjerljivost kojom Isus naviješta i imperativno traži nenasilje i neosvećivanje, davanje kao solidarnost, postaje još veća kad se vidi kako je i Isus završio svoj život mirno i bez prizivanja osvete ili bilo koje vrste nasilja, uvjeren da je Bog s njime i da je pobjeda nenasilja kao ljubavi na njegovoj strani. Samo je po sebi razumljivo da takav stav nije lagan, ali je prepoznatljivo Isusov i tipičan za Božju vladavinu. Isus umire na križu ponižen do krajnjih granica, ali u nadljudskoj smirenosti prašta počiniteljima toga zločina, moli za njih i ne traži osvetu.
...
dr. Božo LUJIĆ
Puni tekst (45 stranica) možete preuzeti na Portalu znanstvenih časopisa Republike Hrvatske "Hrčak":
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=36481
Božo LUJIĆ, Knjige :
Kratki uvod u novozavjetnu poruku
Teološke meditacije, Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, .
Povratak u slobodu ljubavi - kako od nadničara postati sin?
Izvan nizova, Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2000.
Isusova otvorena antropologija
Teološki radovi, Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, .
Biblijska promišljanja sadašnjega trenutka
Riječ, Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 1998.
Iskre ljubavi iz evanđelja
Metanoja, Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2001.
Drugi - mogućnost ljubavi
Teološki radovi, Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2003.
Starozavjetni proroci
Priručnici, Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2004.
Post je objavljen 12.11.2009. u 09:48 sati.