ARSEN DEDIĆ - JUČE, DANAS, SUTRA
Muzika - Arsen Dedic, autor dvadesetak knjiga pesama, nekoliko desetaka albuma, muzike za tridesetak filmova i televizijskih serija, dvestotinjak pozorisnih predstava i baleta, izuzetna je, po mnogo cemu neponovljiva licnost ne samo na hrvatskoj kulturnoj sceni vec i u svetu.
Dovoljno je spomenuti da je, uz sve moguce nagrade u Hrvatskoj i ex-Jugoslaviji, ukljucujuci i najugledniju hrvatsku pesnicku nagradu “Goranov vijenac”, dobitnik i prestiznih medjunarodnih nagrada “Premio Tenco” i “Jacques Brel”. Kada se prosle godine dramaticno razboleo i brojne prijatelje i obozavaoce doveo u ocaj, Talijani su ga pozvali u Padovu, gde mu je na tamosnjoj klinici uspesno presadjena jetra. Nakon cudesnog oporavka u kratkom je vremenu objavio cak tri knjige pesama, od kojih je jedna (“Zabranjena knjiga”) lani proglasena pesnickom knjigom godine. I njegov je najnoviji album “Na zlu putu” proglasen albumom godine. Napisao je muziku i za dve pozorisne predstave, scenario i muziku za autobiografski animirani film “Sjene sjecanja” (zajedno sa prijateljem Milanom Blazekovicem, poznatim autorom animiranih filmova), a sada radi i na nekoliko novih projekata.
Kada smo poslednji put razgovarali za “Blic” izgledao si tako lose da nismo hteli objaviti tvoju fotografiju. “Blic” nije objavio ni one grozne fotografije iz bolnice. Sada izgledas tako dobro da cemo sa zadovoljstvom objaviti jednu od najnovijih.
- To je u redu. One fotografije iz bolnice, koje su napravljene bez mog znanja, bile su ponizavajuce. To se ne radi ni zdravom a kamoli bolesnom covjeku.
No, javnost je pokazala enormnu brigu za tvoje zdravlje. Je li te iznenadila tolika briga i paznja?
- Da, iznenadila me. Bila je mnogo veca od moje skromne prirode. Za razliku od nekih mojih kolega, ja sam ranije imao svojevrsnu akademsku odvojenost od publike, a cini se da me to delikatno ljudsko stanje (bolest sa kojom sam se hrvao) priblizilo ljudima, da sam im postao prisniji. Nudili su mi i sve moguce vrste pomoci – od novcane do darivanja svojih organa.
Zapanjujuca je tvoja produktivnost, posebno u ovom vremenu nakon bolesti. Kako uspevas raditi toliko stvari, gotovo paralelno?
- Pa, ne koncertiram. Prosle sam godine imao samo dva koncerta. Dakle, radim autorski, u stanu, mnogo, dan i noc.
A porodica, koliko ti vremena ostaje za nju?
- Naravno da ne zanemarujem obitelj, jer mi je ona iznad svega. Jedina zastita o kojoj brinem je zastita obitelji. I to sto se brinem o sebi, brinem se zbog obitelji. O njoj se moram brinuti i u materijalnom smislu, sto je tesko u sadasnjoj situaciji kada se ni CD-i ni knjige ne objavljuju u tolikim tirazama kao nekad i kada se “stanca” toliko piratskih izdanja. Sto se mene osobno tice, zanima me samo da li cu do kraja zivota imati novaca za lijekove i cigarete, mada ne smijem pusiti (smeh).
Kako bi ukratko definisao sebe?
- Moj zemljak Simo Matavulj (isao sam u skolu koja je nosila njegovo ime, no sada se tako vise ne zove) napisao je da je Sibencanin: ljutit uskok, njezan trubadur i tezak. Ljutit jesam, trubadur jesam, tezak nisam, ali su to bili moji preci. I moj did, i moj pradid bili su tezaci. Mati mi je bila nepismena, ali najmudrija od svih nas. Bila je iz sela Rupa, iz kojeg je, kako je govorila, “pobigla u grad (Sibenik) zbog gladi”. Bila je najpresudnija osoba u mom zivotu – ona, moja Gabi, moja Sandra (kcerka koja zivi u SAD) i moja Lu (unuka). Govorim o zenskoj liniji. A zenskog je roda i moja jetra (smeh). Mi Dalmatinci obicno govorimo o zenskoj liniji a zapostavljamo musku. A sto vrijeme prolazi, sve vise razmisljam o ocu, koji je po mnogo cemu bio depresivniji, imao je crte mora, koje ga je oplakivalo, tu stanovitu preosjetljivost, mada je fizicki bio jak.
Zivela je duze.
- Zivjela je deset godina duze od oca. Nase su majke vjecne patnice, ali zive duze od muzeva. I uvijek su u crnom. I kad im nije vrijeme tuge. Mozda sam crnu boju naslijedio od moje matere. Kao ni ona, ni ja se nikad nisam “dekorirao”. A ni “tapecirao” (smeh) kao mnogi nasi pjevaci. Sjecam se kada je jedan moj prijatelj objavio fotografiju jednog tako dekoriranog i tapeciranog pjevaca, punog zlatnog i srebrnog nakita (narukvica, lanaca, krizeva, nausnica...) i cvjetnih uzoraka, i ispod fotografije napisao: Zatvoren zbog popisa robe! (smeh)
Je li ti zao sto neke ranije projekte nisi realizovao jer su veliki autori sa kojima si trebao raditi iznenada umrli?
- Naravno da mi je uzasno zao. Sa Bojanom Stupicom sam trebao raditi “Sirana de Berzeraka”, bili smo napravili i skice, ali nismo stigli zavrsiti posao. Trebao sam jedan veliki crtani film raditi sa Dusanom Vukoticem, sto je bio njegov zadnji projekat, ali je, na zalost, sve ostalo samo na crtezima. Vukotic je u to vrijeme imao stanovitu dozu povrijedjenosti, pa je govorio da cemo taj film za pocetak snimiti na francuskom i ceskom. Imao je razloga za povredjenost.
Treba se samo prisetiti njegovog sprovoda i odnosa tadasnjih vlasti prema jedinom hrvatskom “oskarovcu”.
- Slicno se dogodilo i sa sprovodom mog dragog prijatelja Marija Fanelija, velikog rezisera i jednog od osnivaca hrvatske televizije. Za tadasnju vlast u kulturi bio je problem – kako izbjeci govor nad njegovim od rom. Vjerojatno zato sto je bio partizan, sto je sa 17 godina zavrsio u Prvoj proleterskoj i u svojoj kuci bez ustezanja drzao svoju sliku u partizanskoj uniformi. Mi, njegovi prijatelji, morali smo, po njegovoj zelji, za sprovod naci partizanske pjesme. I nasli smo sve verzije njegove omiljene “Bela cao”.
Kada ces konacno krenuti prema Srbiji i tamo odrzati koncerte?
- Ponuda ima bezbroj. Jos nisam u velikoj kondiciji, prema tome prije marta, ili aprila necu moci. Dogovorio sam se sa mojim dragim prijateljem Zoranom Predinom, artisticki i moralno slicnom osobom, da cemo zajednicki raditi koncerte. Krecemo od Ljubljane, Cankarjevog doma, zatim slijede Maribor, Zagreb, Opatija, a onda, kada se malo odmorim, krecem na istocne strane.
Post je objavljen 14.02.2005. u 14:21 sati.