mene moja tuga
ko kraljevska kočija vozi
nikoga ne pušta k meni
dok se uzaludnom nebu molim
i šapćem
pomozi
pomozi
pomozi.
I dok klauna glumim razigrano
ono što sam htjela
a nikom nisam rekla
ostaje mi nedostižno
ostaje mi strano...
Ja svoju tugu ne uzimam za ozbiljno
zovem je pjesničkom
tako je učinim relativnom
kada vrisnem
izvedem to neprimjetno
samo me ponekad
izda
samo me ponekad zajebe
onaj
eho...
Post je objavljen 11.11.2009. u 17:23 sati.