Mislila sam kako sam te izgubila
Utopio se jer nije prepoznao vodu pod nogama Pretpostavila sam
Priroda se uvijek osveti na kraju I patila sam malo
Dan tri pet I deset sam patila zbog tebe mrtvog za nekim stolom
S glavom na knjizi Ekranom u oku
Bolovala sam Do ruba smrti Bolovala svojim i tvojim bolom
Ležeći istovremeno na svom i na tvom boku
Kako sam te izgubila mislila sam
Jer sva su stabla otišla iz šume Samo su putokazi
puštali korijenje Jalovi ko sve druge obrađene letve
A kornjače su ostavljale oklope kao vitezovi snove
I ptice bile ružne i mrtve kao princeze
zbog samo jedne kletve
I tako sam i dalje mislila kako sam te izgubila
Glas ti više nije zvonio Ni ruka šetala mojim licem
Čak ti ni pogled nije ronio
ispod moga Jednostavno nigdje te nije bilo
u životima mojim jednodnevnim i praznim
A onda sam noćas ležeći tako oborena Hicem
kojeg je poslalo nebo dok to još znali nismo
Hicem čija je rana sjela u moje ruke otvorivši se sama
kao najljubavnije pismo
A onda sam čekajući smrt da te konačno makne
s moga puta I mene udalji s tvoga u neki sretniji svemir
začula kako me zoveš
Odnekud iznutra Iz tame koje se bojim
ime je kao nemir
po mojoj koži tuklo
- Hajde, otvori srce, gdje drugdje da postojim -
tvoje me riječi zasjekoše ko igla
podbuhlo i muklo
I samo sam se digla
(što drugo mogla sam)
i nastavila dalje već rastvorenih grudi
K'o tramvaj noćni kojim
voze se rijetki ljudi
Post je objavljen 10.11.2009. u 19:38 sati.