Male, samoodržive zajednice od nekoliko stotina ljudi mogu bez ikakve sumnje pružiti mnogo kvalitetniji i uravnoteženiji život svojim članovima. Ali, da li to znači da su oni osuđeni na “primitivnu” tehnologiju – onu koju jedinu zbog svog ograničenog broja mogu stvoriti? I ako je to doista tako, ne podriva li to jednu od osnovnih neokulturalnih postavki – onu o svrsi ljudske vrste u istraživanju, iznalaženju i čuvanju znanja? Jer, kako ćemo to raditi, ako nismo u stanju stvoriti i razvijati nove tenologije?
Ovo je jedno od najvažnijih pitanja o neokulturi na koja sam do sada naišao. Na njega sam odgovorio vizijom opisanom u podužem članku-eseju kojeg ću zbog dužine objaviti u tri dijela na www.neokultura.org.
Prvi dio se nalazi OVDJE.
Evo sažetka cijelog članka:
Sažetak
U prvom djelu članka ukazuje se na pogrešnu percepciju neokulture kao “povratka u tehnološki nerazvijenu prošlost”, te se ukazuje na razliku između drugih eko-energetskih zajednica i neokulture.
Zatim se obrađuju razne teorije evolucije, od Darwina do Bergsona i Scheldrakea. Predlaže se zaključak da svaka teorija evolucije opisuje dio istine, te stoga vrijedi na određenoj razini stvarnosti.
Postavlja se pitanje evolucijske slijepe ulice zbog toga što su osnovne postavke naše civilizacije zapravo darvinijanske, te zanemaruju dodatna načela evolucije koja upravljaju njenim višim i kasnijim fazama, posebice onim gdje dolazi do umrežavanje svijesti, kako pojedinca tako i zajednica.
Ističu se dvije osnovne pogrješke kao uzrok dolaska do evolucijskog zastoja: specizam i centralizirana globalizacija. Kao osnova umrežavanja predlažu se manje samodostatne zajednice, a ne pojedinici ili njihove složene međuovisne strukture.
Razvoj svijesti pojedinca, kao i svih njegovih ili njezinih kvaliteta, dio je neokulturalnog načina razmišljanja (s tim da se naglašava pitanje duhovne samodostatnosti koje pretpostavlja neovisnost od nekog pojedinačnog izražavanja duhovnosti ili religioznosti). Tome se dodaje još jedna važna značajka: razvijena svijest neokulturalne zajednice kao osnove daljnjeg umrežavanja. U takvom slučaju, darvinijanski mehanizmi evolucije više ne djeluju, a napredak koji nužno slijedi pod utjecajem je viših zakonitosti evolucije nastalih pojavom novih kvaliteta svjesnosti, drugačije psihologije i motivacije, načina života i novih vrsta tehnologije.
Neokultura nudi viziju ljudskog društva koje pokreće novu, sada nedostupnu energiju i inteligenciju kroz kvalitetan samoodrživ život neokulturalnih zajednica, a zatim kroz njihovo umrežavanje. Ta vizija ne predstavlja samo ispunjenje potreba pojedinca i izlaz iz sadašnje teške situacije. Ona ukazuje na sljedeći evolucijski skok, a samim tim i viziju ispunjenja svih nastojanja, vrijednosti i dobrobiti koje ljudska rasa svojim postojanjem može ponuditi cjelokupnoj zajednici života.
Post je objavljen 10.11.2009. u 19:24 sati.