U zadnje vrijeme sve neke drame čitam; dvije Gogolja i dvije Molierea. U tri od četiri nekakva vjenčanja. Jednostavno je bilo u to vrijeme (19. odnosno 17. stoljeće). Dovoljno je bilo upoznati se, tjedan dana slatkorječivo pričati i zaruke su korak koji slijedi. Ili malo manje spontanije: netko ti namjesti žensku, ti je dođeš upoznati, zatražiti njenu ruku od roditelja, dogovoriti mizar i to je to. Nekad je ne moraš ni vidjeti. Dovoljno je njenom starom reći da miraz nije potreban i stvar je dogovorena. Naravno, ipak moraš biti iz dobre obitelji, pristojan i slično.
Sviđa mi se to doba. To bi bilo moje vrijeme.
Pristojan sam sa starijima, nosim naočale, češljam se „na stazu“, nosim vestice na kopčanje, završio sam fakultet, imam siguran posao, obiteljski auto (nije karavan, ali ima 5 vrata i naljepnicu „Beba u autu“). Ne bih tražio miraz (možda samo da svadbu plate)... Savršen momak za to doba. U roku tjedan dana bio bih u braku sa odnedavno punoljetnom srednjom kćeri dobrostojeće zagrebačke obitelji sa velikim stanom u Masarykovoj.
Ovak sam pušiona. Sad funkcioniramo po tom glupom sistemu da se moramo upoznati, „kliknuti“, zaljubiti... više kao ni izgled nije dovoljan... mah...
Post je objavljen 10.11.2009. u 11:33 sati.