Ostudenjen, ćutim da danas ne vrijedim mnogo na zamišljenoj burzi bivstvovanja
Još manje u neformalnim sudnicama gdje uvijek su krivi oni drugi
Izlazim pred porotu i drsko preuzimam odgovornost za ovaj trenutak
Jer kako da se branim kad otpočetka priznajem da sam kriv
Ne žalim se i iskreno se nadam da će konačno nekome laknuti
Unaprijed prihvaćam da mi ova jesen bude pokora
Nisam dostojan ni najmanjeg trenutka tuge pogodnog da se udruži barem u rhythm & blues
A o radosti bolje da i ne pričamo, jer to nije za priču, to se uzgaja nijemo i skriva brižno od drugih
Uostalom, čija još srca imaju obraza nositi olimpijsku baklju ljeta?
Kao da su sva čuvstva proizašla iz grijeha, tako se osjećam
Da živimo samo po nagonima, toga svega ne bi bilo
Branio bih svoj teritorij borbeno i bez moralne dileme
A ovako, ostaje mi da čekam studene trupe
Da nonšalantno umarširaju u polja pusta
Prije par dana promatrao sam mraz
Tiho se ušetao u kotlinu i nakratko zabijelio travnjak
Kako da to okvalificiramo?
Kao pokušaj prijateljskog ili, nedajbože, neprijateljskog preuzimanja?
P.s. Nema smisla tražiti baš sve odgovore, nek' neka pitanja ostanu visiti u zraku, neka promrznu i čekaju bolje dane … za sada preporučam da poslušamo pjesmu November, Toma Waitsa.
Post je objavljen 10.11.2009. u 07:47 sati.