Noćas mi opet...
zvijezde pletu svoju priču, varljivu i snenu,
daleke i svijetle, sav život satkan u trenu...
O nekim sretnim danima nadanja i snova,
kad slutila sam neka nova jutra... i bolja i nova...
Noćas mi opet...
one, prijateljice moje, daju znakove neke
za nedosegnute snove, horizonte daleke.
I gledaju me tako, kristalne i same,
kraljice noći, vladarice tame.
Ja na prozoru, one tamo gore,
gdje sam Mjesec i Sunce šapuću i zbore.
I čujem ih... upijam i slutim...
i u zemaljskoj noći, osjećam... i šutim.
Noćas mi opet...
u modrini neba, na kraju dana, kroz kišne kapi,
daju ono malo nade, utjehe žalosnima, dok duša vapi...
I gledam ih i pitam... da, njih, druge usamljene moje,
što biti će sutra, dok misli se vlastite roje...
I bajku mi satkale, još je i sad čujem u lahoru sanja
i ćutim je i škrto čuvam, a od njih... manja.
Malena i sama, svjesna noći beskrajne i duge,
noćas pozivam na red sve svoje bivše tuge.
I daleke i čudne i realne i strane...
i bijesne i tjeskobne, toliko toga u njih stane...
Noćas mi opet...
pod paperjem tame....
te graciozne dame...
uz kapi kiše...
šapću... sve tiše i tiše...
Sanjaj svoj san!
I blagoslivljam tad oniks noći,
na počinak već mi je poći...
Do sutra... do sutra...
s pogledom na nova jutra.
Post je objavljen 09.11.2009. u 23:50 sati.