Pregled posta

Odgoj dječaka u Hrvatskoj

Naučili smo kako pripitomiti životinje, ima tomu već preko deset tisuća godina, znamo kako manipulirati istima, kako ih držati "uz nogu" i prisiljavati ih da se ponašaju po uzoru na ljude. Volimo antropomorfizirane životinje, na ulici, na privatnoj ili umjetničkoj fotografiji, uz nogu, oko noge, na dvije noge, sa zadnjim nogama u zraku, u trku, u letu, na cvjetnoj livadi, sa smiješkom na njušci i na personaliziranim vodilicama. Doggy style nas oduševljava, ponekad i lažemo kao psi da dođemo do istoga. Umiljati smo kao mačke i na internetu volimo koristiti avatare s mačkama kao i čoporativne sportove u raspravljanju. Boga pišemo s velikim "b" jer osjećamo da je tako ispravno i trenutačno se dižemo na noge kad gospodin, građanin i, vjerojatno, kolega vjernik Andro Vlahušić priprema eutanaziju pasa iz dubrovačkog azila.

Ipak, humane nas jedna skupina sugrađana uredno, redovito i dugotrajno loše tretira. A mi bismo prije reagirali tako da novinarima javimo da je u našem foto-studiju upravo bila Simona Gotovac, došla se uslikati za vizu i na naše pitanje treba li vizu za SAD odgovorila da zar postoje ikakve druge vize, nego tako da novinarima prijavimo susjede i sugrađane jer su – lovci. Jer biti lovac je legalno. Neka društva imaju lovce, na primjer britansko u krugovima kraljevske obitelji, a ponegdje lovci imaju društvo. Jer, lako za to što imaju, gotovo kao mafija, i državu koja im daje legalnost, zabrinjavajuće je što u Hrvatskoj imaju i društvo koje im daje legitimitet. Iako nije skroz popularno reći da je lov okej, posebno ne u medijima, pokušajte reći da nije okej i to u bilo kojem zamislivom kružoku u kakvom biste se mogli naći a koji bi bio sastavljen tamo negdje u presjecima i prosjecima pripadnika hrvatskih društvenih kategorija. Smetat će nas licenca za hrvatski "Trenutak istine" i muškarci koji koriste vibratore, ali ne i istine u našoj okolini, između ostalih ta da među nama postoje ljudi kojima nije problem naciljati životinju hladnim oružjem i ustrijeliti je. I to usred javnog, ili zajedničkog, dobra, najčešće šume, a lovačkom će društvu čak i platiti za posebnost tog trenutka. Ilegalno je, i uglavnom predmet osude, u svojoj privatnosti unajmiti prostitutku za upražnjavanje seksualnih potreba, legalno je, okej i čak hvalevrijedno uzeleniti se i šuljati šumom u državnom (javnom, zajedničkom) vlasništvu da bi iz zasjede pucao, osjetio malo friške krvi i gledao životinju na izdisaju.

Kad kažete da vas smeta lovačka ležernost i frajerisanje, dobit ćete razne argumente kojima se, uglavnom neispravno, pokušava pravdati njihove aktivnosti. Lov, osim što ga se pravda općenitim prirodnim lancem živih bića u kojemu su neka bića namijenjena za jelo, smatra se dijelom tradicije, ali i svrhovitim poslom kojime vrijedni ljudi, nakon što još i plate za to, rješavaju problem veličine populacija životinjskih vrsta. Možemo to reći i ovako: zajednička dobra, područja u kojima žive životinje koje sa životom ljudi interferiraju u većoj ili manjoj mjeri, zadnje su utočište u kojemu čovjek prosječne psiho-konstrukcije može bez kazne, doduše uz malu novčanu nadoknadu, prirodi isporučiti svoju prtljagu i sebe privremeno dovesti u malu građansku ravnotežu. U šumi, na mokrom i šljapkavom, čovjek ubrzanog disanja u zgužvanim će i mračnim konturama svoje okoline imati svoju malu smrt, koja će se, u vremenu, zbiti nekad nakon zgražavanja nad homoseksualcem iz Šestanovca i nešto prije laganog, retardiranog tremora zbog vijesti o tome da nečija tuđa zla djeca u Vinkovcima vežu pse za tračnice i mobitelom snimaju njihovu smrt pod naletom vlaka.

Kad čitamo esej Nikole Viskovića, utemeljitelja kulturne zoologije i animalistike u Hrvata, vidimo da su izvorni motivi lovaca antropološkog i sociološkog predznaka uglavnom iščezli, preostaju oni izopačeno ekološki (reguliranje veličine populacije) kao i rudimenti statusnih motiva (posebno u malim sredinama) te sam instinkt za lovom koji, po pretpostavci, postoji. I, dakako, interes. Meso, novac, ugled pokretani krvoločnošću, s neslućenim rasponom individualnih psiholoških dimenzija. Tamo gdje je rat stao s pružanjem mogućnosti za legalnim ili neopaženim upražnjavanjem krvolova i zloupotrebljavanja slabijeg (ili onog s manjom mogućnošću uzmaka), tamo mirnodopski lov nastavlja. Mjesto za formiranje muškaraca i rješavanje viškova frustracija i nervoze uvijek mora biti pri ruci. Kolateralne žrtve su ionako u takvom društvu neubrojive. A sve one, sve te životinje, uključujući i aktualnog, vjerojatno već i prepariranog, albino medvjeda, kao i sve druge društvene lovine, jesu tek usputne žrtve – poslužile svrsi kao rođene na krivom mjestu, u blizini dobro formiranih ljudi.









Post je objavljen 09.11.2009. u 01:36 sati.