Tocno sam znao da sam prestao napredovati kao osoba onog trenutka kada sam poceo razmisljati o proslom sebi ne kao o budali cije je shvacanje svijeta ograniceno kao i vremenski trenutak u kom je zapeo vec kao o perspektivnom, razboritom mladcu koji zna mnogo vise no sto ce priznati. Koji je smisao zivota ako ne napredujes kao osoba u bilokojem smjeru, po bilokojim koordinatama? Grozim se pomisliti.
Na sve sam se nacine pokusavao ponovno pokrenuti u smjeru samoaktualizacije (uzasna rijec, mirise na pretencioznost); pokusao sam biti ljubazniji i prijatniji, pokusao sam biti otrovniji i sarkasticniji, pokusao sam biti veseliji i pokusao sam biti ozbiljniji. Pokusao sam zavarati samog sebe i druziti se aktivno s ljudima ali svaka mizantropska stanica mog organizma je vristala u agoniji. Naravno, pokusao sam biti i osamljeniji i povuceniji ali sam tek naknadno shvatio da je nemoguce biti sam kad nitko ne vidi da si sam; svrha propada (a u glavi sam ionako uvijek sam). Trudio sam se biti manji snob. Nisam se trudio biti veci snob jer bi onda Kraljica prigovarala. Probao sam cak i ograniciti svoj vokabular. Brijao sam da ce me to mozda pogurati u nekom smjeru. Buraz. Nista, nada, nichts, zilch, nulla.
Probao sam mijenjati zivotne navike. Poceo sam citati manje knjiga. Zatim sam poceo citati vise knjiga. Zatim sam opet poceo citati manje knjiga. Vodio sam se analogijom auta zaglavljenog u blatu kojeg treba zaljuljati par puta prije no se iskobelja iz kaljuze. Pustio sam bradu, presao sa lule na cigarete (pfuj), poceo piti gorci caj i manje alkohola. Slusao sam novu muziku, gledao holivudske filmove i radio jos puno stvari kojima se ne ponosim bas previse. Nista nije pomoglo; u roku od par dana moja osobnost i moje navike bi se vratile u osnovno stanje postojanja kao elasticne gacice nakon ogromne straznjice debele djevojke. (Cak sam probao koristiti bolje metafore.)
Izgledalo je da sam dosegao vrhunac i jedino sto mi je preostalo bilo je da se pomirim sa stanjem i da nastojim zivjeti najbolje sto mogu kao osoba kakva sam do sada postao. I tada se dogodilo. Shvatio sam nesto do tada jos nisam znao. Mogu se pomiriti sa sobom! I odjednom je u mene iz proslosti zurila nekakva budaletina s kojom me je vezao jedino los ukus u izboru garderobe. Vrata su se otvorila i opet sam krenuo (sto je zapravo cudno jer vrata moraju biti zatvorena da bi tramvaj krenuo), kuda idem tek cu da vidim.
Post je objavljen 08.11.2009. u 20:42 sati.