Prazna je soba najbolji lijek
za dileme i patničke face
jer u trenutku kad ne želiš
ničije sažaljenje moraš
ostati sam.
Otpada strop i
svira lagani jazz,
saksafon prodire
u tvoje probleme
i improvizira tvoju
samoću.
Suhi zrak
radijatora
pokreće
strah.
Gušim se
u nedosljednosti.
Zovem te iako
je to samo
pogreška
u nizu.
Malo preskakanje ploče
i izbjegavanje istine.
Ako to činiš svjesno
da li te opravdava?
Postaje li bolje ili
je to što čujem samo
zluradi smijeh
ljubomorne samoće?
Post je objavljen 08.11.2009. u 13:14 sati.