Sjedim pored vatre
s olovkom u ruci,
htjela bih napisati nešto kvalitetno...
Na radiju svira lagana glazba,
a meni na um ništa ne pada.
Olovku vrtim među prstima
pa joj vrh zgrizem
i žvaćem je bezveze.
Slušam riječi balade što svira,
ali nema rime,
ni stiha,
ni riječi.
Gledam u list papira
i šaram neke crtice bez reda.
Prolazi još jedna balada,
a stiha nema,
pa nema.
Pjesma nije kao kolač,
e sad ću lijepo napraviti jedan.
Pjesma je nešto sasvim drugo,
mora ti doći da napišeš nešto,
ne trebaš,
ni recept,
ni temu ,
ni razlog.
Jednostavno .
Dušu preneseš na običan list papira.
Papir.
Olovka.
Ruka.
Pjesma.
I.
To više nije običan list papira.
To je sada dio mene.
Post je objavljen 07.11.2009. u 20:29 sati.