Marketing
227/365
Prisjetila sam se 1. razreda i kak je sve bilo drugačije. Svatko izgubljen na svoj način, a ipak puno složniji nego sada. Nitko nikog nije vrijeđao niti mu se rugao jer su se svi bojali reakcija onog drugog. Sve nam je bilo smiješno i zabavno. Svi smo jedni drugima bili zakon i kul. Ili smo barem tako mislili.
Da, čitala sam dnevnik. Bilo je predobro sve dok nije počelo to ismijavanje, podrugivanje i ogovaranja jedni drugih iza leđa. Sad polako postajemo sve drugo samo ne ono što smo bili u početku. Imamo zajedno još godinu i pol, a sve se više odvajamo jedni od drugih.
Kako li je lijepo bilo kad smo jedni zbog drugih odlazili u školu očekujući neke nove pustolovine i šale. Zajebavali smo se, ali u granicama normale. Imali smo zajebanciju koja je stvarno i bila smiješna. Učili smo i imali barem neke ambicije, jer ipak, bio je to prvi razred srednje škole!
Sad gotovo ništa ne postoji. Ma koje učenje? Ma koje ambicije? Čak i oni koji ih imaju ne vjeruju dovoljno u sebe da bi se natjerali da sami sebi ispune obecanja.
Našla sam fotke. Isuse. I žao nam je. I biti će nam još žao, ali eto, čini se da što smo stariji, to smo gluplji. Tko zna gdje ćemo biti za 5 godina...
A idem se spremati van i napiti. Dio sam toga.
Post je objavljen 07.11.2009. u 18:28 sati.