Pregled posta

Ja još prijeđem 10 kilometara dnevno

Mala Črešnjevoca, naselje u općini Pitomača, Virovitičko–podravskoj županiji, oduvijek je bilo malo selo sa oko 300 stanovnika. Na istom mjestu, nekad je bilo srednjovjekovno naselje Chresto, kojeg su kao i druga u to vrijeme, Turci razrušili i spalili. Njegovo kršćansko stanovništvo razbježalo se u tadašnju Ugarsku, Moravsku i u okolne šume iznad Male Črešnjevice. Selo se u knjigama spominje po prvi puta 2. 12. 1698. zatim 1702. itd. (B.Begović: Tri stoljeća Pitomače). Po istjerivanju Turaka iz Virovitice 1684. godine ljudi se vraćaju iz divljeg prostora u staro selo. Zajedno s Vlasima doseljenim u tzv. "Okrugli brijeg" - Vlaško selo, u XVII stoljeću, obnavljaju staro selo i daju mu ime Mala Črešnjevica. Vlasi su činili 90% stanovništva, pa su 1772. godine osnovali svoju parohiju, obnovili i dogradili staru gotičku katoličku crkvu "Svetog Martina" i dali joj pravoslavno ime "Sveta Nedjelja".

Suživotom s kršćanskim stanovništvom u selu i široj okolici, čestim bračnim povezivanjem, postepeno prelazili su na katoličku vjeru. Zbog toga je 1952. godine parohija ukinuta. Danas u selu ima još jedna osoba pravoslavne vjere. Nažalost više nema crkve, koja se zbog neodržavanja urušila. Ono što je najdulje ostalo, primjesa je štokavštine u kajkavskom govoru. Pored crkve na najvećem brdu u selu 1937. godine locirano je katoličko groblje.
Sve to znaju sugovornici iz Male Črešnjevice Marija i Stjepan Orenda. - Nas dvoje smo, uz još jednog osamdeset godišnjaka, najstariji u selu, započela je priču gospođa Marija. Ja sam rođena 1938, a moj muž Stjepan 1937. godine. Oboje smo rođeni u Maloj Črešnjevici. Oženili smo se vrlo mladi. Meni je bilo 17, a njemu 18 godina. Prije 4 godine unutar uže obitelji obilježili smo 50 godišnjicu braka – zlatni pir. Nekad se sve radilo ručno, a nas dvoje, oduvijek smo puno radili. Zajedno smo počeli od ničega. Bili smo mladi, skrbni i tokom godina stvorili smo si dosta. Imamo dva oženjena sina. Mlađi Draško sa snahom Đurđicom i unukom živi s nama. Neku noć nisam mogla spavati, pa sam brojila koliko ljudi živi u selu. Nabrojila sam 209 osoba u 60 kuća. Ostale kuće su prazne.
Posljednjih godina puno je umrlih, a rodilo se svega dvoje djece. Ne znam hoće li se više i roditi. Dečki nam ostaju neženje, a djevojke udajom odlaze u Pitomaču, Zagreb i drugdje.
Škola je u selu od 1930. godine. Prvi učitelj bio je Albert Peteonik. Danas u četverogodišnjoj područnoj školi imamo devetero učenika u dva razreda. Za druga dva nema djece. Cesta nam je asfaltirana. Od 1959. godine imamo struju u selu, od 1968. društveni dom, dućan, sabirališta mlijeka, od 1972. vodovod, a te godine osnovan je Mjesni odbor i Dobrovoljno vatrogasno društvo. Nije nam loše. - Mala udaljenost od općinskog središta naša je prednost, nadovezao se gospodin Stjepan Orenda.
Mala Črešnjevica locirana je na višem terenu. Pored šume smo. Imamo čisti zrak. Ovdje nema prometne buke. Dok sam bio mlađi bio sam član Dobrovoljno vatrogasnog društva. Danas je vatrogasac moj sin Draško. - Nisam baš aktivan. Podupirajući sam član, nadovezao se Draško. Nismo u 2008. obilježiti četrdeset godišnjicu DVD, mada smo imali uz odrasle i desetinu djece, koja su učestvovala u općinskom vatrogasnom natjecanju, ali proslavu nije imao tko organizirati. Za povijest čuvamo staru vatrogasnu špricu na konjsku zapregu.
Ta slučaj požara imamo traktorsku cisternu. - Selo, a i naša obitelj živi od poljoprivrede. Ni mi više ne hranimo krave. Ne isplati se. Cijena mlijeka je premala, a prijevoz skup. Hranimo desetak bikova, koje danas nitko neće kupiti. Za sebe hranimo svinje, živad. Prije par godina posadili smo 1000 komada višanja i 250 sadnica trešanja. Ove godine kupili smo tresač, da si olakšamo berbu. Sve to radimo za firmu u Orahovici. Trešnjama je treća godina. Njih beremo sve u male posudice. Ove godine nabrali smo i prodali skoro tonu konzumnih trešanja. Škvorci su nam pomagali brati višnje, a vrane navaljuju u zelje. Teško se obraniti; - kaže gospođa Marija. Sadimo krumpir, papriku. Sve je to veliki posao. Naša djeca jako puno rade. Nas dvoje smo ostarjeli. Pomažemo.
Nešto mlađih ljudi iz sela odlazi na posao u Jan spider u Pitomaču, i u Kloštar Podravski. Teško je živjeti samo od poljoprivrede. - Nekad smo iznad sela u Bilogori imali rudnik lignita. Ja sam, odlazeći trbuhom za kruhom, najprije bio rudar u Ravnoj Reki u Srbiji, a onda dvije godine doma, u rudniku "Bilo" Mala Črešnjevica, sve do stečaja i zatvaranja rudničkog okna. Svi rudari su ostali bez posla i porodice koje su od toga živjele iseljavale su se. Selo se smanjivalo. Puno rudarskih kuća rasutih po šumi ostajalo je prazno i postepeno se urušavalo raspričao se Stjepan. - Naši davni preci Orende došli su u ovaj kraj iz Mađarske, iako nisu Mađari - raspričao se simpatični bračni par.
Roditelji su nam obojici rođeni ovdje. Moja baka je bila Poljakinja, a djed Čeh. Baka je znala pričati da su ona i djed još nevjenčani pobjegli ispred vojske zbog nekog rata u Poljskoj i ostali ovdje, pričala je gospođa Marija. - Kad se sve smirilo pokušali su se vratiti u staru domovinu. Tamo su ostavili veliku jelovu šumu, od koje su živjeli, ali joj se nisu smjeli ni približiti. Morali su se vratiti. Ostali su u Maloj Črešnjevici raditi s ostalim suseljanima na imanju veleposjednika Stjepana Đorđevića. Njegov posjed od 1870. godine sve do I. svjetskog rata obuhvaćao je velike komplekse šume, selo i okolicu. Da bi štedio plodnu zemlju, kuće sirotinje građene su po brdima kružno, na parcelama, koje veleposjednik nije mogao obrađivati. Đorđević je imao tri sina koje je poslao na studije u Zagreb. Posjedovao je mlin u Đurđevcu kojeg više nema, ali i današnju đurđevačku općinsku zgradu na glavnom trgu, u obliku slova L, zgradu u centru Kloštra Podravskom, također u najstrožem centru, nasuprot kipa svete obitelji. Djeca su mu se razišla, a nakon II. svjetskog rata imovina mu je nacionalizirana.
Najbliže susjedno selo nam je Grabrovnica. Možda niste znali da su roditelji hrvatskog pjesnika Petra Preradovića sahranjeni unutar crkvene ograde sada, porušene crkve. Moram vam ispričati i ovo, nastavila je gospođa Marija: - Bila sam vrlo mala, ali pamtim proslave svete Nedjelje. To su bila slavlja na veliko. U naše malo selo, na kram, dolazili su na konjima i kolima hodočasnici iz cijele Slavonije i od svuda i svakuda. Moglo se kupiti svašta za ono doba. Bilo je licitara, gverca, igračaka za djecu, odjeće, obuće. Organizirane su velike zabave. Muzika je treštala. Cijelo selo bilo je na nogama. Crkva sv. Nedjelja bila je "zagovorna". U nju smo išli svi, jer druge u selu nismo imali. Taj blagdan poklapalo sa našim Presvetim Trojstvom. Svima nam je bio veliki blagdan. Selo je imalo dva krama godišnje. Veliki u lipnju i manji, za malu gospu u rujnu. Na sredini crkve nalazio se bunar. U njemu je bilo vode koju smo svi smatrali ljekovitom.
Zidovi su bili oslikani freskama, a oltar su gradile prelijepe rezbarije. Bila je to vrijedna stara građevina, ali neodržavana. Toranj obučen limom, istrunuo je od zuba vremena i atmosferilija, prvi se urušio. Popustila je i noseća greda. Nešto se pokušavalo spasiti, ali bilo je premalo i prekasno i crkva se urušila. Nas dvoje to ne ćemo doživjeti, ali bude li se gradila nova crkva u selu, sigurno će biti posvećena Svetom Martinu, kao prva gotička crkva, prethodnica crkve sv. Nedjelje. U Maloj Črešnjevici osim nas, još se jedna obitelj preziva Orenda. Naša poljsko prezime bilo je Kovač. Dvoje braće, iz straha, nakon protjerivanja iz Poljske u Malu Črešnjevicu, promijenili su prezime u Orenda. Treći brat doselio se kasnije u Turnašicu i ostao je Kovač.
Zanimljiva je predaja da je u vrijeme turskog opsjedanja ovog kraja postojao izlazni tunel iz Đurđevačkog Starog Grada u šumu kod Male Črešnjevice. Sličnih ostataka ima i u Sedlarici. Mi ne moramo strahovati od poplave. Premjere kažu da je vrh pitomačke Crkve "Svetog Vida" na istoj razini sa tlom dvorišta u našem susjedstvu. - Šteta je što nam selo postaje sve manje.
Pitamo se što će za 20 godina ostati od Male Črešnjevice? Mi stari svoje smo odradili. U poljoprivrednoj smo mirovini, a djeca se bore. Djed je brao papriku do 70 g, kaže gospođa Marija. - Ja se još uvijek vozim na svojem biciklu, kaže gospodin Stjepan. Od moje kuće do Drave ima oko 20 kilometara. Idem u ribičiju. Ove godine nisam baš puno ulovio. Vodostaj Drave je bio velik, a šodrana me ne zanima. Dravskoj ribi nema para. Inače sam zdrav. Problema su mi noge, ali ne dam se. Puno bliže mi je šuma. Svako proljeće i u jesen berem vrganje i ljekovito bilje! Nema brijega do Bjelovara, do Virovitice, na kojem nismo bili sve što smo mogli osušiti i prodati. Zimzelen, ljubičice, korijenje kopriva, lipov i bazgov cvijet, kukuruznu svilu. - Naučili su me tome roditelji. - Znate li da je moj muž i ove godine u svojoj sedamdeset drugoj godini života zaradio sedam tisuća kuna branjem ljekovitog bilja? Sve nabrano dovezao je doma svojim biciklom. On ne može doma sjediti. Još uvijek je od koristi – kaže njegova supruga Marija. - Ja još na biciklu i pješice svaki dan prijeđem deset kilometara; - na kraju razgovora pohvalio se vrijedan i vitalan gospodin Stjepan Orenda.
Barica Mihoković
FVK Novosti

Post je objavljen 07.11.2009. u 08:29 sati.