Marketing
Vožnja prva, s ljetovanja 2009
Ako vam se ne da čitati, slike možete pogledati ovdje.
Ovogodišnje ljetovanje obavljeno je u atokampu Seget Donji, 2 km zapadno od Trogira. Nas četvero, moja životna sapatn, ovaj, saputnica, kćer, pas(ić) i vaš izvestitelj smješteni smo u trokrevetnu sob(ic)u, s tim da nam je četvoronožni član obiteljske zajednice imao na raspolaganje cijeli prostor ispod kreveta.
Valjda tokom godina nekom od nas se mijenjaju stvari koje nas privlače, a neki opet se drže starih stvari kao pijan plota. Tako, eto nakon 20-tak godima mra, ovaj braka, moja životna saputnica više voli mirnu luku, naročito ako je u debeloj hladovini mirišljave borovine udaljene maksimalno 2 do 3 metra od smaragdno plavo-zeleneg čistog mora, pa za njenu sreću stvarno ne treba više ništa, osim, eventualno, mog prisustva. Pogotovo kada se izavši samo na tren ispod pouzdane zaštite hlada borova na osunčani dio plaže, osjeti nemilosrdnost sunca nam žarkoga.
Takvu idilu obično izdržim pola sata – sat da bi uhvatio sebe kako se okrećem oko sebe skenirajući okolinu i nesvjesni dio mene već pronalazi mjesta ili područja koja bi-bilo-dobro-obići-biciklom. Još ako mi je pri ruci auto ili bilo koja druga karta, već unaprijed osjećam radost novorođene konkretne ideje gdje-i-kako. Ostaje još samo politički problem – kako ubijediti moju dremljivu ljepoticu koja mirno ljenčari u već spomenutoj hladovini da je ljubav veća kad se dijeli, pa makar se u ovom slučaju nas dvoje dijelili tako da svako bude na svom dijelu raja ovozemaljskoga.
Da li zbog svoje izuzetne vještine političkog pregovaranja (što je manje vjerovatno) ili zbog pretjerane popustljivosti izazvane već opisanim rajem borove hladovine (što je više vjerovatno) uspio sam dobiti zeleno svijetlo za čak tri vožnj(ic)e u roku od 7 dana mediterana (nije ženama (našim) lako, često (mnogo češće nego bi željeli) ljubav prema nama moraju ispoljavati na način da nas puste (sa lanca!?)).
Eto nakon (pretjeranog?) uvoda krećem od najkraće vožnje.
Spomenuti naš kućni ljubimac je u posjedu dosta kvalitetne bunde, istina bog ošišane za ovu priliku, ali još uvije dobrih izolacijskih svojstava, tako da sa suncem, i to ovom žarkim, dalmatinskim, nije baš u dobrim odnosima. Stoga je svoju potrebu za izlaskom na otvoreni prostor najradije ispunjavao uglavnom prije i poslije zalaska sunca. Jasno potreban je i netko od nas da dijeli njegovo oduševljenje okolišem u to (ne)doba dana odnosno noći. Predvečer i nije mu problem naći saputnika, no za jutarnju šetnji smo nas troje izvlačili slamku.
I tako toga jutra ja sam bio sretnik koji ustaje u pola šest (a probudim se kasnije u hodu) te izvodi svog psa tako veselog vedrog i čilog da pospanom i uspavanom gazdi nikako nije jasan razlog za to.
Za razliku od jutara prije ili poslije, to jutro mi je za trenutno buđenje priredilo – požar!
Došavši do šetnjice na moru odjednom sam preko zaljeva ugledao dim i vatru.
Istog trena sam se i probudio i razbudio, otrčao do sobe po foto aparat i hitirm korakom , polutrčeći vratio se do mora i rezultate vidite na slikama. Tek nakon fotografiranja sam obratio pažnju na svog zbunjenog psa zaprepaštenog iznenadnom mahnitom aktivnošću njegovog gospodara apsolutno suprotnoj svakojutarnjoj letargiji.
Dva dana kasnije, umjesto popodneva provednog u već više puta spomenutoj borovoj hladovini, opskrbljen hladnom vodom u bidonima, izveo san svog dvotočkaša do mjesta požara.
Do ulaza u Trogir prošao sam 2 km laganog spusta glavnom cestom na kojoj se po intezitetu prometa ipak osjećala širom svijeta poznata recesija. Godinu dana ranije promet je bio, ipak znatno gušći. Uplašio sam se da će mi ta svjetska ljepotica zvana Recesija pokvariti prvo od očekivanih gušta danas, a to je raskrižje na ulazu sam grad Trogir. Srećom po mene a nažalost po učesnike, moj strah je ovaj put bio neoprevdan i suvišan.
Navedeno raskrižje je cesta koja sa s otoka Čiovo prošavši kroz Trogir spaja na cestu za Split. Dakle obično T raskrižje .
Neobičan je intenzitet prometa koji čini takvu gužvu dostojne gužvi na nekom raskrižju Indijskih velegrada. Priliv prometa iz sva tri smjera slova T je manje-više isti, ali je bit u toma da taj intenzitet višestruko nadmašuje normalno moguću propusnost. Posljedica toga je da se vozila iz sva tri smjera polako i manje-više uporno doslovno provlače kroz razkrižje tako da posmatraču sa strane (ne gledajući znakove koji reguliraju promet, a koje ionako nitko ne gleda) nije jasno uopće tko ima a tko nema prednost. Praktičnu prednost u stvari dobivaju oni čvršćih živaca i veće upornosti/tvrdoglavosti. Najzanimljivije od svega je to što nikako (ili vrlo rijetko) dolazi do sudara. Veselje uvećavaju još i pješaci zaštićeni (ili „zaštićeni“) pješačkim prijelazom, jer je s jedne strane ceste je pijaca a s druge strane veliki supermarket. Pa to kao da nije dosta, već se u općenarodno veselje uključuju i međugradski autobusi koji svojim stajanjem tik do navedenog pješačkog prelaza sa dodatnom gužvom putnika povećavaju zbrku na raskrižju daleko iznad tragikomičnog.
Sve to je razlog mojem zadržavnju na navedenoj lokaciji višestruko iznad planiranog vremena, stojeći sa strane i promatrajući komediju apsurda.
Stara jezgra grada Trogira je na otoku na koji se s kopna dolazi prelazeći stari kameni most a na Čiovo se prelazi preko pokretnog mosta na koji je zanimljivo (za)stati na sredini i osjetiti silne vibrcije zbog prometa.
Svaki put kad dođem u neko mjesto/grad na Jadranu poseban mi je užitak prošetati starim uskim ulčicama gdje do sjaja uglačana kamena kaldrma dostojanstveno svjedoči o davnim prošlim vremenima u hladovini okolnih zgrada koje zbog uske ulice izgledaju višlje nego što jesu (ili zbog visokih zgrada ulica izgleda uža nego to jest, kako kome već izgleda).
Svakim ponovnim posjetom u Trogir sa tim svojim starim zdanjima duša mi ugodno zatitra bez obzira što je sve to već viđeno.
Nakon prelaska preko pokretnog mosta moj smjer gibanja je oštro desno uz rivu gdje je usidren zanimljiv jedrenjak simpatičnog imena Blue Nose.
Poslije par stotina metara vožnje uz rivu promatrajuči preko kanala stari dio grada, cesta, dosta uska i s dosta prometa kreće uzbrdo prolazeći pokraj već odavno zatvorene trgovine čije ime kazuje o žarkomu ljetu ovog podnevlja.
Koliko sam se penjao, toliko ću se i spustiti i doći u Gornji Okruk. Mjesto masovnog turizma sa masom novogradnje na više katova meni baš neuočljivog reda i smisla i sa isto takvom plažom. Prolazeći biciklom pokraj plaže negdje oko 3 poslije podne žarkog sunčanog dana razmjenjujem prezirne poglede sa masom gogolg tijela. Meni nije jasan njihov gušt lijenog prženja na suncu a njma nije jasan ekstremni mazohizam oznojene vožnje biciklom po-ovakvom-vremenu.
Izlazak iz mjesta je opet uzbrdo, ali bar sad odlazim od ljudi i ulazim u borovu šumu. Ovaj dio otoka Čiova koji sam prošao je dosta šumovit, pa mi pruža mir i spokoj nakon gužvi kroz naselja.Kako cesta vodi do mjestašća Donji Okrug gustoća prometa je pala na (skoro) nulu.
Inače ovog ljeta sam si konačno priznao što već duže vrijeme (pod)svjesno osjećam, a to je da se bitno ugodnije osjećam na mjestima gdje nema ljudi a ima prirode. Posljedica starenja, valjda.
Prvo sam osjetio nosom. Za trenutak me podsjetilo na (sretno, kao što je svako) djetinjstvo kad sam u proljeće nakon većeg broja suhih sunčanih i toplih dana s majkom pripremao bašču za standardu obradu tla – štijanje i grabljanje. Prvo se pokupila sasušena trava i kojekakvo suho korjenje i sakupilo se na hrpu, da bi se sve to zapalilo (potpala je obavezno bila moj čin – kasnije sam (i) kod (svoje) djece primjetio piromansku strast – valjda je „normalna“ za taj uzrast). Slijedila je vatra i dim sa mirisom kojeg upravo sad osjetih. Nakon tog mirisa, uhvatih sam sebe kako počesto pročišćavam grlo kao da namjeravam nešto važno reći. Shvatih da je u zraku još uvijek masa vrlo sitnog pepela.
A onda i ugledah !
Iako po površini je bilo relativno malo, iako je cesta bila granica požara, tako da je druga strana bila „normalna“, grlo mi se steglo a želudac skupio pred apokaliptičnim krajolikom.
Jeza živa!
Odmah nakon toga i s još jezivim osjećajem, obratiše mi se s srdačnom dobrodošlicom, tako da mi sve to nekako ispade psihodelično i to u gorem obliku.
Samo mjesto Donji Okrug mi je izgledalo kao hrpa kućerina sagrađena s obiju strana glavne ceste bez nekog studioznog plana. Putevi do mora koji su se provlačili između kuća, su uski i izuzetno strmi. Ne baš egzotično mjesto za ljetovanje.
Po povratku sam još jedanput prošao požarište. Tek ušavsi u borovu šumu polako sam dolazio k sebi.
Možda bi ovaj moj put trebali proći svi oni koje sam ostavio i usput sreo na plažama. Spoznavši svu strahotu posljedice požara, možda bi bili pažljiviji i obazrivljivi i prema sebi i prema drugima i prema okolišu.
Možda.
Sad kad ste pročitali, slike možete pogledati ovdje.
Post je objavljen 31.10.2009. u 21:52 sati.