Proučavajući literaturu o djeci alkoholičara i općenito o načinima prerastanja bolnog djetinjstva, već u nekoliko knjiga sam naišla na koncept i teoriju "unutarnjeg djeteta".
Iako se čuvam i pazim jeftinih rješenja iz selfhelp literature, ovaj koncept me posebno zainteresirao jer sam ga na neki način već primjenjivala i prije nego što sam ga osvijestila kroz literaturu.
Kao i sve velike stvari u životu, i ovu sam spoznala slučajno.
Kako to ide kod mene?
Najprije me zaintersira neka rečenica, riječ, misao koju pokupim usputno i negdje u podsvijesti mi ruje i "priprema teren".
Zatim, kao da se cijeli svijet uroti da bi se stvari pokrenule, jedna za drugom mi se događaju stvari koje tu riječ/misao/rečenicu sve više fokusiraju, kristaliziraju....dok napokon ne dođem do spoznaje.
S unutrašnjim djetetom nije bilo ništa dugačije.
Tu na blogu, kao komentar na moj post u kojem sam već naslućivala nešto od te teorije, jedna forumašica mi je napisala:
svi imamo to malo, ranjeno dijete u sebi, jako osjecamo kad ga boli, kad je povrijedjeno, kad reagira na nesto na sto svjesno ne bismo reagirali...lijepo analiziras i dobrim putem ides. to malo dijete zamisli u svom krilu kako ga tjesis i volis bas takvoga. zavoljeti sebe je svima kojima su temelji tektonski uzdrmani jako tesko.
Poslije sam naišla na knjigu Tješiti dijete u nama, a još kasnije, također zahvaljujući komentaru na blogu, i na knjigu
Izliječite svoju samoću.
U sljedećim postovima ću vam pokušati približiti tu teoriju i naravno, pokušati započeti dijalog sa djetetom u sebi, možda ga čak i utješiti.
Post je objavljen 06.11.2009. u 19:37 sati.