Još jedna. I još jedna. I još... Jesmo li stigli? Ne! Iza zavoja ih ima još. I još... Rupama na cesti nema kraja. Dan nije počeo dobro. Prvo nismo našli jeftiniji bus za Puerto Escondido pa smo morali malo lutati po gradu ne bismo li našli moderni klimatizirani minibus za isto mjesto na oaxacanskoj pacifičkoj obali. I našli smo ga, ali od klime ni k, a minibus bi se mogao smatrati modernim da živimo u kasnim 80-ima ili ranim 90-ima prošlog stoljeća. Neki od prozora se ne mogu ni otvoriti, sjedala su toliko izlizana da me strah da s jednom od onih rupa ne iskoči i feder i zabije mi se ravno u šupak.
No, najočajnija je cesta. Proklinjem dan kad me Kaja nagovorila na putovanje u Meksiko. Jebeš zemlju koja nema dobre ceste! Zavoj za zavojem, rupa za rupom. Ovo je u rangu s Mozambikom. A mislio sam da se Mozambik ne može ponoviti. I gore dolje po planinama. Veoma jednoličnim planinama. Prvo malo šikare, pa onda nešto borove šume, a onda opet šikara. Ništa impresivno. Nema tunela, nema vijadukata, već se cesta na starinski način penje i spušta po vrhovima planina ili zavojito poput zmije obavija njihove padine. A vozač je pravi senor kamikaza. Vozi kao da je riječ o nepregledno ravnoj cesti. Spavanje u busu? Nemoguće. Čitanje u busu? Još manje. Povraćanje u busu? Vrlo vjerovatno.
Gotovo sedam sati kasnije dolazimo u “Sakrivenu Luku”. Nakon one planinske havarije Puerto Escondido se zaista čini kao sakrivena luka. Senor kamikaza nam daje nogom u guzicu usred neke neidentificirane ulice. Čini se da mu se ne da dalje do kolodvora. Nema nam druge nego u taksi i do hostela.
Zvonimo na vrata kuće na kraju neasfaltirane blatnjave ulice. S druge strane čuje se lavež psa. Vrata se lagano otvaraju. Proviruje neki mladac. Isprva nam se doima kao da je spavao pa smo ga probudili svojom bezobzirnom zvonjavom. Onda shvaćamo da je totalno napušen i vjerovatno pripit. Ime mu je Aaron i pomaže oko hostela. Oprostit ćemo mu slabe reflekse jer nam na prvom katu daje sobu veću od mog stana.
Ne ostajemo dugo u hostelu. Takva je sparina da nam ne preostaje ništa drugo nego pronaći Pacifik i baciti se u vodu. Baš kad sam mislio da sam zbrisao od jukatanskih vrućina, evo me ponovno u paklu. Hvala Bogu da je plaža svega desetak minuta hoda nizbrdo od hostela jer u protivnom bi netko platio glavom. Sav sam sljepljen, smrdljiv, želudac mi se još uvijek nije smirio i još osjećam one cjelojutarnje zavoje i rupe (i pun kurac ležećih policajaca usred ničega), živčan sam...
Ali plaža je savršena da zaboravim na sve te jutrošnje muke. Playa Carizalillo malena je pješčana plaža sakrivena među stijenama na samom rubu Puerto Escondida. Biti na rubu znači ne imati puno turista poput glavne plaže Zicatele u centru mjesta. Što baš po mom guštu. Playa Carizalillo je prekrasna da prekrasnija ne može biti. Podno klifova, sakrivena od očiju voajera, lagano zaklonjena od inače snažnih pacifičkih valova. S prvom pogledom znam samo jedno: ovo je jedna od najljepših plaža koje sam vidio u životu. Dakako, moru ovdje fali ona tirkizna boja Kariba, ali ovdašnja zelenkasta boja mora djeluje puno stvarnija od one karipske.
Spuštamo se niz 180 stepenica usječenih u stijenu, znajući da po onome po čemu smo se spustili, trebat ćemo se u povratku i popentrati. Pijesak je nešto grublji od karipskog, ali zato je voda i ovdje savršeno prozirna sa savršenih 30-tak stupnjeva. Toplija nego u doma u kadi. Satima ostajemo u vodi dok nam se nisu posve smežurale ruke, noge i...ostali dijelovi tijela. Gori smo od žaba. Prekidamo uživanciju samo da nešto prigrizemo u jednoj od onih jednostavnih zalogajnica na plaži. Biti na moru, a ne probati ribu bio bi grijeh. Zato uzimam pescadillas, zapečene tortille punjene ribom, okusa poput našeg šaruna.
U hostelu upoznajemo četvoricu Australaca, dvije Kanađanke i jedan malo stariji engleski par. Svi odreda zajebanti. Atmosfera je opuštena da opuštenija ne može biti. Proglašavam ovaj hostel jednim od najboljih u kojima sam bio od kada putujem svijetom. Planirali smo u Puerto Escondidu ostati samo jednu noć na putu prema sjeveru, ali očarani ljepotom Carizalilla i atmosferom u Tower Bridgeu, odlučujemo dodati još jednu noć.