Pregled posta

DVOSTRUKI AGENTI

1

S djelatnim arhitektima je kao s dvostrukim agentima: obvezuju se istodobno dvjema lojalnostima, stavljaju vrat pod dvostruku oštricu etičkih imperativa. Podrazumijeva se da pritom barem jedna strana ne smije saznati da nije jedina.

Veži konja gdje ti gazda kaže.

Poziv arhitekta je da bude advokat univerzalnog rezona, nasuprot (pojedinačnim ili grupnim) partikularnim rezonima. To spada u osnovne zakletve struke: misija zastupanja javnog interesa. Shizofrenija nastupa time što se u današnjem stvarnom svijetu – na tržištu – gro arhitektonske produkcije ostvaruje milošću privatnih sredstava, tj. u službi nekog partikularnog interesa. Od poziva samog ne može se opstati. Pošto elementarni kodeks poslovne etike zahtijeva zaštitu i zastupanje klijenata, koji su pak češće da nego ne u direktnoj zavadi s javnim interesom, neizbježno dolazi do stanja u kojem arhitektima cijepanje lojalnosti između posla i poziva postaje druga priroda, model djelovanja, stil života. Postoji li izlaz?

2

Stara je izreka da čovjek ne može promijeniti svijet. Pitanje koje otuda proizlazi glasi: što da čovjek radi sa svijetom koji ne može promijeniti?

Arhitekti se stalno zatiču u situacijama da moraju projektirati stvari ne onako kako misle da bi trebalo, nego uokvirujući se u ''realnosti'' ulaznih zahtjeva politike i kapitala. Pitanje: kako da se arhitekt postavi u situaciji kad nema izbora, i posao mu se svodi na nalaženje forme za unaprijed utvrđen projekt, da ne kažem izradu projektne dokumentacije? U članku o svom posjetu Atlanti, Rem Koolhaas opisuje što je vidio po tamošnjim arhitektonskim uredima: They no longer create order, resist chaos, imagine coherence, fabricate entities. From form givers they have become facilitators. In Atlanta, architects have aligned themselves with the uncontrollable, have become it's official agents, instruments of the unpredictable: from imposing to yielding in one generation. Working on the emergence of new urban configurations, they have discovered a vast new realm of potential and freedom: to go rigorously with the flow, architecture/urbanism as a form of letting go… Atlanta is a creative experiment, but it is not intellectual or critical; it has taken place without argument. It represents current conditions without any imposition of program, manifesto, ideology. A u eseju ''Bigness'' Koolhaas naslovni pojam definira kao surrender to technologies; to engineers, contractors, manufacturers; to politics; to others. It promises architecture a kind of post-heroic status – a realignment with neutrality. Koolhaasov stav je tu, čini se, ambivalentan: djelomice govori s ironijom i podrugljivo, ali s druge strane odobrava ovaj ''post-herojski'' aspekt (''to go rigorously with the flow'', ''a form of letting go''), onako kao što mu se sviđala zdrava poduzetnost kojom je nastao New York, nasuprot moraliziranja, krivnji i mazohizama kojima su se opterećivali europski modernisti. Što dakle – prepustiti se ili se ne prepustiti?

Ima li treće opcije?

3

Koja je razlika između šunda i campa? Šund u žanru zaglibljuje; camp ga instrumentalizira. Gdje šund misli ozbiljno, camp to stavlja u navodne znakove. Pada mi na pamet Frank Zappa koji je '68 izdao album standardnih doo-wop lijepih pjesmica (tada strašno popularnih), po svim pravilima žanra, samo ne kao Frank Zappa (& Mothers of Invention), već pod imenom ''Ruben & the Jets''. Ključna informacija: radio cenzori za puštanje u eter strogo komercijalne muzike nisu primijetili ništa čudno te su do iznemoglosti puštali Rubena i Jetse, sve dok se jednog dana nije pročulo da je zapravo riječ o Zappinom albumu. A dovoljno je bilo pogledati na omot albuma, gdje se crtani Zappa s velikim nosom sitnim slovima pita: Is this the Mothers of Invention recording under a different name in a last diten attempt to get their cruddy music on the radio? E, to sve mijenja! Sabotaža! Preko noći je skinut s radija. Ako nije taj neki generički Ruben nego notorni Zappa, onda jedna te ista lijepa pjesma (tako su si cenzori stavili prst na čelo) prestaje biti apoteoza lijepih pjesama i pretvara se u prokazivanje lijepih pjesama. Pošto je radio predviđen isključivo za zaneseno bacanje naglavačke u lijepe pjesme, zanesenost koja podrazumijeva apsolutno odsustvo kritičkog odmaka, drsko je i nedopustivo ići nam tu podvaljivati nešto što na drugi pogled zapravo uopće nije lišeno kritičkog odmaka.



Suočen s uzaludnošću frontalne borbe protiv vjetrenjača glazbene industrije, Zappa je pribjegao konceptualnoj manipulaciji. Još bih jednom podsjetio da na albumu nema eksplicitne, otvorene parodije, za koju bi svatko odmah skužio da je riječ o sprdanju s lijepim pjesmicama, nego se tu zbilja pjeva i svira besprijekorno ''normalno'', s najozbiljnijim doo-wop izrazima lica. Zappi za prokazati stereotipnost žanra uopće nije bilo potrebno ridikulizirati ga otvoreno do karikature, nego ga je tek doslovno citirao, takoreći stavio mu ogledalo pred lice... i već to je bilo dovoljno da se žanr nađe uvrijeđenim. Našavši se u novom kontekstu, izvan onog pogona koji umjetno i automatski napuhuje ''popularnost'' i ''obožavanost'' previše estradne muzike, ta se estrada, prepoznavši se, osjetila razgolićena i kompromitirana, ugledavši se kao ono što stvarno je. Hladni, nezaneseni portret kao skretanje pozornosti: hajde jednom naćulite uši i bolje poslušajte tu muziku! Zar ne upada u oči koliko je šablonska, predvidljiva, plitka, lažna? Nisu li pjesme tipa ''Fountain of love'' ili ''Love of my life'' zapravo otrcane da pukneš?

4

Umjetnost podrivanja manipulacijom. Je li ta vrsta umjetnosti primjenjiva samo u slobodnim umjetnostima ili i na ulici, u stvarnom svijetu politike i kapitala? Radi se o ovome: kako pronaći interpretaciju koja ne bi preočito upadala u oči ili se izravno kosila s ulaznim zahtjevima, a da ipak predstavlja minu pod njima – izoštrenijem i pozornijem oku jasnu, no s kojom pak investitorski krug nije nužno da bude upoznat.

Kako vezati konja na nekom drugom mjestu dok gazda ipak misli da si ga svezao gdje on reče.

5

Ali to me sad podsjeća na nešto drugo. Kada je Karl Kraus u svom listu Baklja (Die Fackel) želio nekome baš ono do kraja napakostiti ili ga poniziti, činio je to jednom neviđeno okrutnom metodom: jednostavno bi citirao dotičnog. Ali ne moram posebno objašnjavati. Mi smo ovdje do pred koju godinu svakog tjedna na kioscima nalazili domaću inačicu Baklje, pa znamo princip.

Dana 3. kolovoza prošle godine objavljena je u Jutarnjem listu ''lirsko-vazelinska'' propagandna reportaža pod naslovom: ''Todorić: strast za zemljom'', razbaškarena na tri stranice, poduprta s 11 fotki što prikazuju druga Predsjednika Ivicu T., ''čovjeka koji pokreće Hrvatsku'', vizionarski zagledanog u budućnost, uz traktore, kombajne, žitna polja, nasade paprika, krave, svinje i nasmijane zaposlenike svojih kombinata. Dana 21. novembra Viktor Ivančić je napisao tekst, u formi otvorenog pisma glavnom uredniku Jutarnjeg (ne osobi nego funkciji), u kojem ovaj ditiramb Todoriću uspoređuje s nekadašnjim ditirambima Titu (''ljubičica bijela'', itd.). Ivančić nam se povjerava kako je s nekolicinom kolega na kavi pretresao na koji bi način Feral, da je još živ, ''obradio'' stvar. Prva ideja je bila napraviti uobičajenu persiflažu, kao iz Tromblona, eksplicitno ridikulizirajući reportažni ep kojim se obogotvoruje Todorić, ali brzo su shvatili da bi puno efektnije bilo – prenijeti ga od riječi do riječi, bez ikakvih intervencija, zajedno s fotografijama i redakcijskom opremom! Naime: Kontekst Ferala činio bi to štivo apsurdnim i smiješnim, dok mu kontekst vaših novina pokušava jamčiti mistifikatorsku ozbiljnost. To će reći da bi se u primjerenom kontekstu sam tekst pokazao onim što on uistinu jest, iz svake rečenice vrištala bi poruka ''pozor, ovo je laž i idiotska propaganda! ovo mogu popušiti samo umno zaostali!'', dok u vašem listu ta ista laž i ta ista propaganda imaju ambiciju da im se vjeruje bez ostatka.

6

Ali ti događaji s novinske scene asociraju mi se uz nešto drugo, točnije uz projekt Njirića (iz '98) za mariborski drive-in McDonald's, očigledno deriviran iz ''pouka Las Vegasa''. Ideja je bila napraviti dekoriranu šupu.



Uzeli su tipsko malo prigradsko skladište, na njega nabili hipertrofirano žuto M – i eto McDonald'sa! (Uz taj dodatak da su se na krovu izborili za košarkaško igralište, kao pro bono programsku dopunu.) Projekt u sebi sadrži inherentnu provokaciju – smjestiti svjetski lanac u nekakvu ''šupu'', pa još i ispod javnog prostora?! – provokaciju koju, međutim, investitori nisu registrirali, presretni valjda zbog golemog loga.

7

Ivančić u navedenoj gesti Jutarnjeg – i brojnim pratećim gestama – iščitava znakovito pomanjkanje autocenzure, takoreći nebrige da bi pred nacijom mogli ispasti blesavi; simptom komotnosti kakva se obično javlja kad se netko previše osili i osjeti nedodirljivim. I upravo u toj prevelikoj snazi čuči slabost: Trenutak kada (medijski) sustav počinje raditi na samouništenju – bez obzira koliko će dugo taj proces trajati – onaj je kada odluči prinositi na javni uvid svoju karikaturu, a da toga nije svjestan. (…) Novi medijski zamah, što ga vaša korporacija slavodobitno predvodi, stoga doživljavam kao pedantno režiranu vojnu paradu (…), a grandiozne parade bile su prvi vidljivi znaci truljenja imperija. Vojna parada, u svojem prešućenom značenju, samo je ekstatični žal za izgubljenim ratištem. Ono što je bilo opasno, najprije održava privid snage kroz formu spektakla, a kako sugestivna moć spektakla postupno erodira – postaje komično. Ako bude sreće, uniformiranom organizmu hrvatskih medija – što maršira pred publikom kao bezbrižna ideološka kreatura – doći će glave upravo satirička supstanca koju nosi u utrobi kao neželjeno potomstvo.

8

Ali to mi se sve sad povezuje s poznatom Goyinom slikom na kojoj su se članovi ''obitelji Charlesa IV'' priredili cijeli važni i napirlitani pred portretista, odlučni pokazati sav sjaj, raskoš i grandioznost kojima se odlikuju. Theophile Gautier opisao ih je da izgledaju ''poput pekara s ugla i njegove žene nakon što su dobili na lotu''.



9

U kojoj mjeri spada u samu bit arhitekture kao tržišnog servisa da nudi sugestivan spektakl i grandioznu paradu? Zgrada svojom pojavom uvijek nešto poručuje, prenosi neka značenja… posao koji arhitekt treba odraditi za investitora je da zgrada emitira upravo onakvu poruku – svaki cigo svoga konja hvali – s kakvom se ovaj želi predstaviti gradu i svijetu. A zna se da kad dotični spada među nositelje društvene moći – znači, u politiku i kapital – onda naročito voli s tim svojim konjem paradirati, hvaliti se, raditi spektakl. I to sasvim dobro prolazi dok se promatra u kontekstu koji mu daje ''mistifikatorsku ozbiljnost''. Ono što su Njirići napravili sa svojim projektom za McDonald's je da su ponudili novi, drugačiji kontekst. Umjesto zanesenog uživljavanja (zaglibljivanja) u entuzijazam parade, napravili su distancirani portret parade, koji nam omogućuje da gledamo drugim očima i postanemo svjesni njene (dotad pritajene) karikaturalnosti. Iako na prvi pogled u službi parade, to je subverzivna, angažirana arhitektura, utoliko što je prokazujuća; ona razgolićuje službeni kontekst, oslobađa nas potpalosti pod paradu (umjesto da je pušimo, zadivljeni, sada ju odmah prepoznajemo kao glupu i razmetljivu).

10

U vezi s Goyinom slikom očarava me način na koji je uspio reći istinu o temi – pravilnije bi bilo reći: sasuti temi istinu u lice – a istovremeno zadržati teminu naklonost i, što je bitnije, pokroviteljstvo. To je točno pouka za arhitekte! Kako reći ''car je gol'' dok car ostaje uvjeren da govoriš ''car je skockan po posljednjoj modi''?

Naravno, pretpostavka bez koje nema ništa je da car nije prekritičan prema sebi. Ali znamo već da carevi to rijetko bivaju. Rekao bi Ivančić: Imperij ništa ne sumnja, herojski uspijevajući ne biti svjestan latentnog potencijala za karikaturu koji proizvodi na vlastiti račun. Pošto ste zakoračili u doba bezbrižnosti, pravo je vrijeme da se počnete brinuti. Ali to ne možete, naravno, jer vas obavija sve gušća magla samodopadnosti. Nešto kao siva zona ljubičice bijele. Smanjena je sposobnost zapažanja i sitni događaji ostaju bez objašnjenja. Otkud rajčice i trula jaja na staklenome zidu korporacije? Otkud ptičji drek na bordo kravati? (…) Pa još i povremeni podli smijeh iza vaših leđa: ljudi se zlobno hihoću nad otvorenim novinama, iako ste im objasnili stvarnost na najozbiljniji mogući način.

Njirićima je njihova diverzija (''trula jaja na staklenom zidu korporacije'') pošla za rukom zato što su očito dobro odigrali rolu dvostrukih agenata, praveći ozbiljan izraz lica, izigravajući da s nepodijeljenom lojalnošću i iskrenom impresioniranošću rade spomenik u slavu imperija. Očito, takva manipulacija ne spada u borbu s vjetrenjačama, ali niti u prepuštanje. Napravivši točno ono što se od tebe traži – istina, pustio si taj svijet koji ne možeš promijeniti… ali jedino njega sebi samom, ne i sebe njemu.

Sapienti sat, pametnome dosta.



Post je objavljen 06.11.2009. u 15:36 sati.