Što se mene tiče priča počinje s tempehom. Ovaj izvorno Indonezijski proizvod s pravom postaje znak prepoznavanja Indonezijske kuhinje u svijetu. Slično kao što je Italija poznata po pizzi ili Francuska po vinima. I to s pravom jer mnogi ljudi kad probaju tempeh pripravljen s umijećem znaju da su pronašli svoju novu vrhunsku deliciju. No tempeh nije samo užitak za nepce. On je i nutricionistički po mnogo čemu bez premca. Nije zato ni čudo da su tempehu od početka njegovog prodora na Zapad oko 1970 godine mnogi proricali svjetsku slavu i kultni status slično statusu koji danas ima jogurt u zapadnjačkoj prehrani.
Moj prvi domaći tempeh
Nikad neću zaboraviti trenutak kad sam sav nestrpljiv stalno pogledavao u inkubator ne bi li napokon vidio kako će se zbiti ta tajanstvena preobrazba kuhane oljuštene soje u nešto što nazivamo tempeh. I stvarno između 15 tog i 18 sata fermentacije soja se iznenada zabijelila od bujanja micelija plijesni Rhizopus oligospores šireći slatkasti miris nalik lješnjacima.
Jedva smo dočekali kraj fermentacije i još toplu plošku narezali smo i ispržili u hladno prešanom ulju, premazali sa shoyu soja sosom i tada je nastalo pravo iznenađenje. Okus nije bio nalik ni na što drugo što smo do sada probali. I ljubav na prvi okus se rodila.
Naš domaći tempeh i komercijalni pasterizirani tempeh imaju zajedničko samo ime. Sve ostalo je različito.
Post je objavljen 06.11.2009. u 15:18 sati.