Marketing
A što nam to kažu naši svjetski prvaci
Boris Mišković
Svjetski prvak u kickboxing light contactu -94kg
Jedan iz plejade hrvatskih mladih boraca od kojih se u skorašnjoj budućnosti očekuju još bolji rezultati svakako je i Boris Mišković, svjetski prvak u kickboxingu u disciplini light contact do 94 kg. Do naslova najboljeg, Mišković je došao na netom završenom SP u austrijskom Villachu gdje je uz Anu Znaor, Željanu Piteša i Nives Radić bio jedini hrvatski borac koji je otišao do samog kraja i osvojio najsjajnije odličje.
Da li si se nadao zlatnoj medalji na svjetskom prvenstvu ?
- Pa očekivao sam neku od medalja čak sam očekivao i finale zato što sam se intenzivno pripremao i puno sam radio na izdržljivosti. Budući da je potrebna velika izdržljivost i koncentracija dosta mi je bilo važno da se ne ozlijedim prije nego dođem do finala. To mi je bilo najveće do sada iskušenje i želio sam da dođem tamo sto posto spreman, što i jesam bio.
Kako možeš prokomentirati finalnu borbu?
-Za mene je to bio izazov budući da se još nisam borio sa borcem iz Rusije. U toj borbi sam dao sve od sebe, gdje sam u početku prve runde odmah poveo i do samog kraja sam bio u prednosti. Protivnik je u prve dvije runde bio dosta snažan ali u trećoj rundi je prevladala moja izdržljivost i tehnika i zasluženo sam pobijedio.
Što je dalje u planu ?
-Dalje nastavljam sa treningom i opet se intenzivno pripremam za svjetsko prvenstvo u Italiji u drugoj disciplini u kojoj se nadam opet osvojiti neku medalju. Dat ću sve od sebe i normalno da se ponovno nadam svom novom dobrom rezultatu.
Ana Znaor
Svjetska kickboxing prvakinja u light contactu, -70 kg
Na nedavno završenom Svjetskom kickboxing prvenstvu za seniore u austrijskom Villachu Ana Znaor iz Malinske osvojila je zlatnu medalju u light contactu do 70 kg.
Ana, najprije primi čestitke na naslovu svjetske seniorske prvakinje. Opiši nam kako je bilo u Villachu.
- Hvala na čestitkama. Bilo je ludo i nezaboravno! Pregršt sreće i uzbuđenja. Pamtit ću to čitav život. Evo, nakon 15 godina treninga, te nakon naslova kadetske i juniorske svjetske prvakinje u semi contactu i nakon prošlogodišnje titule svjetske juniorske prvakinje u light contactu osvojila sam napokon svjetski seniorski naslov. Kažem napokon, ali sam zapravo tek ove godine postala seniorka i po prvi put sam nastupala na SP među seniorkama u light contactu.
Pa zašto onda napokon?
- Zato što od svoje 13 godine nastupam na seniorskim europskim i svjetskim prvenstvima, ali u semi contactu. 2003. sam bila na SP-u peta, 2004. na EP-u deveta, 2005. na SP-u druga, 2007. na SP-u treća, a prošle godine na EP-u druga. U kickboxingu se SP i EP smjenjuju i održavaju svake druge godine.
Veliko iskustvo za tako mladu djevojku. Koliko imaš godina?
- Imam 19 godina, preko 300 mečeva i osvojene 33 svjetske medalje. Pored 4 naslova svjetske prvakinje i dvostruke titule prvakinje Europe, 13 puta sam bila pobjednica Svjetskog kupa.
Da li to znači da si očekivala ovaj uspjeh?
- Iskreno rečeno, da. Još prije godinu dana je moj otac, koji mi je ujedno i trener, snimio sve sudionice Europskog prvenstva u Portugalu i zajednički smo zaključili da sam tehnički bolja od svih njih. Ali budući da su to seniorke i da se za razliku od semi contacta borba u lightu odvije 3 runde u kontinuitetu morala sam pojačati tjelesnu snagu i kondiciju. Zato sam godinu dana pored uobičajenog treninga išla u teretanu i dodatno sam trčala.
Koliko si imala borbi na SP-u u Villachu?
- Imala sam četiri borbe. U svima sam dominirala i pobijedila 3:0, tj. dobila sam pobjedu od sva tri bodovna suca.
Tko su ti bile protivnice?
- U osmini finala sam pobijedila Moniku Hajkovu iz Češke, u četvrtini Hazel Gale iz Velike Britanije, u polufinalu Karin Edenius iz Švedske, a u finalu Martu Fenyvesi iz Mađarske.
Koji ti je meč bio najteži?
- I tata i ja smo samo razmišljali o Šveđanki. Ona je aktualna europska prvakinja i bila je svjetska viceprvakinja. U mečevima djeluje kao terminator, tj. samo ide naprijed i melje sve pred sobom. Viša je i jača od mene.
Kako si ju onda pobijedila?
- Shvatili smo da joj je obrana slabija točka. Zato sam vježbala različite varijante i kombinacije napada. Ja sam bila ta koja je vršila pritisak i stalno sam ju napadala. Nisam smjela ustuknuti ni malo jer je ona to iskorištavala i jedino je u tom slučaju dobivala poneki bod. Taktika se isplatila. Izbornik Branko Fibinger je nakon meča konstatirao da je taj meč zapravo trebao biti finale i da je uvjeren da ću Mađaricu svladati bez problema. Tako je zaista i bilo.
Na početku razgovora si rekla da je bilo ludo i nezaboravno. Na što si zapravo mislila?
- Pomislila sam na to da su me suci u finalnoj borbi zamalo diskvalificirali. Zamislite, 7 sekundi prije kraja meča u kojem sam uvjerljivo vodila ja sam od sreće počela trčati po borilištu. Gong je označio kraj, a glavni sudac je sazvao bodovne suce i oni su mi oduzeli 9 bodova. Na svu sreću da sam imala ogromnu bodovnu prednost inače bih zbog vlastite gluposti izgubila svjetsko zlato! Eto, čovjek čitav život uči. Poručujem svima da budu strpljivi i da ne podcjenjuju nikoga i ništa. Ha, ha, moj slučaj govori da je svaka sekunda u životu važna.
Kakvi su ti budući planovi?
- Već u nedjelju putujem u Bergamo na Italija Open, a vikend poslije u Zagorje ob Savi na Slovenija Open. Ovaj put ću se boriti samo u semi contactu jer će mi to biti priprema za Svjetsko seniorsko prvenstvo u toj kickboxing disciplini koje će se održati u Italiji krajem studenoga.
Može li se i tu očekivati zlatna medalja?
- Ne znam. Dat ću sve od sebe. Početkom lipnja sam sve suparnice pobijedila na Svjetskom kupu u Riminiju. Možda mi Italija opet bude sretna. Uostalom, bilo bi nakon 6 godina vrijeme i za to zlato
Frane Radnić
Sudionik prvih igara borilačkih sportova u Pekingu 2010.
Već dugi niz godina jedan od najboljih hrvatskih kickboksača je Frane Radnić, član splitskog Pit Bulla. Iza Frane je već toliko toga, mnoštvo odrađenih mečeva iz kojih je uglavnom izlazio kao pobjednik. A kad je počela njegova karijera i zašto se baš odlučio za ovaj borilački sport.
„Počeo sam trenirati sa 15 godina, prije toga gledao sam meč svog prijatelja koji je već trenirao u Pit bulla. Jednostavno, svidjelo mi se to što sam vidio i krenuo sam u dvoranu".
Prije kickboxinga okušao se Frane u još nekim sportovima.
„Nešto sam trenirao plivanje i nogomet ali čim sam ušao u borilačku dvoranu za mene više nije bilo dvojbe. Odlučio sam se za kickboxing i nikad nisam požalio, dapače, presretan sam što sam njega izabrao kao sport un kojem želim postići neke značajnije rezultate".
Rado se Radnić prisjetio i svojih najdražih mečeva i pobjeda.
„Svakako osvajanje SP-a u Maroku kada sam u finalu svladao Faldira Chahbarija te osvajanje svjetske profi titule u Beču protiv Foada Sadeghija. Bez imalo dvoumljenja to su bile moje dvije najdraže borbe i na kraju i ostvarene pobjede".
Najveće želje, ima ih nekoliko.
„Ulazak u Japanu na završnicu svjetskog K-1 max turnira i osvajanje zlata u Pekingu na prvim Olimpijskim igrama borilačkih sportova. Sve sam tome podredio i nastojat ću te svoje velike želje i realizirati".
Koliko stigne od napornih i svakodnevnih treninga Frane ima i neke svoje hobije.
„Glavni hobi a ujedno i najveći porok su mi brzi motori koji u meni stvaraju adrenalin jednak onome kad se nalazim u ringu".
Osvrnuo se Radnić i na svoj klub, koji je po rezultatima koje ostvaruje bez premca u Hrvatskoj a i van granica Lijepe naše ta njihova ostvarenja su za svaku pohvalu. Što je razlog tog uspjeha.
„Svi mi, znači borci, treneri, i ljudi koji vode klub smo kao jedna velika obitelj. U svakoj kategoriji je nekoliko nas s jakim rezultatima tako da nam sparinzi ponekad budu jači od samih mečeva. Sve radimo po programu koji je već godinama dokazan kako u kondicijskom tako i u kickboxing smislu koji vodi Marko Žaja, boksačkom djelu za koji je zadužen Ante Matas, tehnikama tajlandskog boksa pod vodstvom Vedrana Bađuna dok nam Emil Grubišić pomogne oko tehnika iz full contacta".
Značajniji rezultati:
1999.- prvi meč
2000.- bronca na PH juniora FC
2001.- juniorski prvak Hrvatske u FC i LK
2002.- seniorski prvak Hrvatske u FC, 9. na EP u FC (Italija)
2003.- prvak Hrvatske u FC i LK, bronca na SP u LK (Ukrajina)
2004.- prvak Hrvatske u FC, LK, K1, savateu i tajlandskom boksu, osvajač svjetskog kupa LK (Mađarska) i srebro na EP u K1 (Crna Gora), najbolji hrvatski kickboksač
2005.- prvak Hrvatske u LK, K1 i tajlandskom boksu, zlato na SP u K1 (Maroko), WAKO Pro prvak Europe, najbolji hrvatski kickboksač
2006.- prvak Hrvatske u LK, K1 i tajlandskom boksu polufinale europskih K1 max kvalifikacija (Francuska)
2007.- prvak Hrvatske u LK i tajlandskom boksu, polufinale europskih K1 max kvalifikacija (Francuska)
2008.- prvak Hrvatske LK, srebro na EP u LK, najbolji hrvatski kickboksač
2009.- prvak Hrvatske u LK, osvajač europskih K1 max kvalifikacija (Hrvatska), WAKO Pro prvak svijeta (Austrija, Hrvatska), bronca na SP u LK i plasman na prve svjetske igre borilačkih sportova u Pekingu
Željana Piteša i Nives Radić
Svjetske prvakinje u low kicku, -52, odnosno -70 kg
Prije nešto više od mjesec dana Splićanka Željana Piteša i Šibenčanka Nives Radić, članice splitskog Pit Bulla, zajedno s ostatkom hrvatske ženske boksačke reprezentacije, otputovale su u Ukrajinu na Europsko prvenstvo, no Prvenstvo vidjele nisu.
Hrvatski boksački savez nije im osigurao vize, odnosno nitko im nije rekao da su im potrebne, pa su djevojke zajedno s članovima stručnog stožera pritvorene na 24 sata. Na koncu je naša delegacija nekako, diplomatskim putem, uspjela proći aerodrom u Odesi, ali zakasnili su na vaganje pa im nije preostalo ništa drugo nego da se vrate doma.
Afera “Ukrajina” odjeknula je Hrvatskom, a šira javnost po prvi put je čula za boksačice Pitešu i Radić.
Prošlog vikenda obje djevojke postale su svjetske prvakinje u kickboxingu, u disciplini low kick (Piteša do 52 kilograma, Radić do 70). No, taj uspjeh nije odjeknuo kao spomenuta afera. I tek nakon što su u austrijskom Villachu stavile zlato oko vrata, obje su se prisjetile Ukrajine.
- Sad mi je još više žao zbog Ukrajine jer su sve djevojke koje smo ovdje pobijedile i prvakinje svojih zemalja u boksu. Da smo dobile priliku nastupiti u Ukrajini sigurno bismo se vratile s medaljom – kazala nam je Piteša. Istog mišljenja je i starija, iskusnija, Radić.
- Cijelom situacijom oko Ukrajine nam je nanesena dugoročna šteta. Dogodine počinju kvalifikacije za Olimpijske igre 2012. u Londonu, a Ukrajina je trebala biti test da vidimo koliko možemo. Sad kada krenu kvalifikacije bit će kao da smo pale s neba.
Je li vam se tko iz HBS-a ispričao?
- To je najveća sramota. Nitko se nije očitovao. Nije bilo službene, ni neslužbene izjave, ništa – razočarana je Radić.
Zanimljivo, Šibenčanka Radić do zlata je u Villachu došla preko Ukrajnike.- U Villach sam i došla po zlato. Tri SP - a zaredom sam bila druga, i to ovaj put nije bila opcija – objasnila je Radić.
Piteša je pak na SP došla s malo, ali samo malo skromnijim ambicijama.
- Išla sam po medalju, kojeg sjaja nije bilo važno – sa širokim osmjehom na licu govorila je Piteša.
Djevojke u borilačkim sportovima zanimljiva su tema puna dilema. No, naše sugovornice kažu kako nema velike filozofije i psihoanalize po tom pitanju. U borilački sport ušle su iz ljubavi.
- Počela sam s taekwondoom, a na nagovor sadašnjeg trenera Marka Žaje okušala sam se u kickboxingu. Počeli su se nizati dobri rezultati i to me drži u ovom sportu. Zašto se ne baviti s nečim što ti ide - pita se 19-godišnja Splićanka?
Slična priča je i s Nives Radić. Ona je u ring ušla sa 16 godina, također iz taekwondoa, a kaže da joj tada ni na kraj pameti nije bilo da bi se jednog dana mogla boriti. Zanimala ju je smo rekreacija.
“Gleda” li vas okolina drugačije jer se bavite borilačkim sportom?
- Ne dijelim sportove na muški i ženski. Nisam se dosad susrela s nikakvim predrasudama – kratko će Splićanka.
Jeste li imale nezgodnih situacija kada bi se pojavile u školi, na fakultetu, s modrim okom, razbijene glave...?
- Srećom nisam imala “šljive” na oku, a kako moj bliži krug ljudi zna čime se bavim nitko ništa ne pita, ako ponekad recimo malo šepam – kaže Piteša.
- Bilo je nezgodnih situacija. Jednom sam došla s ultimate fight meča i čekao me momak. Bila sam sva natečena, razbijene glave, a ljudi su me u čudu gledali jer su mislili da mi je on to napravio – smije se govoreći Radić.
Dok kad se naše zlatne djevojke misle boriti?
- Još jako dugo. Ako i budem pauzirala to će biti zbog djeteta, odnosno napravila bi pauzu da rodim, pa bi se vratila – kaže Radić.
- Barem još pet godina ću se boriti, nadam se i duže – rekla je Piteša.
Konačni cilj je?
- Olimpijske igre u boksu - u glas će.
Ukoliko dosad niste gledati akterice naše priče na dijelu, imat ćete prilike 26. ožujka iduće godine kada će se u Spaladium Areni održati najveća priredba borilačkog sporta u Lijepoj našoj - jubilarni deseti “Obračun u ringu”.
Post je objavljen 04.11.2009. u 23:59 sati.