4.studenog u 18 i 30 sati u atriju Pučkog otvorenog učilišta u Ivanić-Gradu održalo se otvorenje izložbe fotografija Romana Groznića pod nazivom "face".
Pod predpostavkom da znate tko je Romano Groznić ne ću se dugo zadržati na samoj biografiji autora. No samo da znate, Romano Groznić rođen je 1961. u Rijeci. Karijeru započinje snimanjem kratkometražnih filmova 1978. za koje je bio i nagrađivan. Kasnije se posvetio dokumentarnoj i novinskoj fotografiji,a potom i umjetničkoj. Kao umjetnički fotograf već 1985. uspostavlja kontinuiranu suradnju s prestižnim inozemnim časopisima, Vanity,Vogue,Cosmopolitan,itd. U Milanu je živio i radio do 2000. kada se ponovno seli u Hrvatsku gdje uspješno radi sa hrvatskim tvrtkama i institucijama.
Izložba Face niz je od stotinjak portreta snimljenih za vrijeme Samoborske glazbene jeseni. Velik trud,znanje i profesionalizam pretvorili su ovu izložbu u vizualni dodatak samoj glazbi i učinili je jednako bitnom i vrijednom pažnje. Groznić kroz raspoložive tehnike snima portrete koji odišu karakterom snimane osobe. Tehnički vrlo dobro snimljene u crno bijeloj tehnici (no ipak,digitalno) sa pažljivim toniranjem u blago smeđi ton (sepia) fotografije dobivaju jedan antikni i sanjiv ton. Kompozicijski vrlo dobro odrađen posao pruža smirenost i jednostavnost te je zbog toga sama fotografija vrlo pregledna. Ako ne govorimo o tehničkoj ispravnosti, Groznić je uspio uspostaviti jednu estetsku ravnotežu između fotografije i glazbe na Samoborskoj jeseni-klasičnoj. Sam koncept dokumentiranja Samoborske glazbene jeseni Groznić je shvatio krajnje slobodno i iskoristio svoju kreativnost i iskutstvo,no možda je i vrijedilo vidjeti kako bi se jedan takav fotograf snašao u koncertnoj fotografiji.
Valja naglasiti da su tehničke karakteristike vrlo dobre. Na fotogafijama izrađenim na formatu B1 i veće iznanađujuće je ugodno vidjeti oštrinu brade i vrhove kose. Tako sam došao do usporedbe Groznića sa Bertom Sternom koji je također snimao iznimne portrete najvećih glazbenika svoga vremena,no to je dio za drugu priću. Pažljivo eksponirane, kako niti jedan dio ne odvlaći pažnju dio su i samih kompozicijskih značajka ovih fotografija. Svjetlo koje prevladava na fotografiji je difuzno, dok ponegdje susrećemo i poluprofile sa oštrim svjetlom i dosvjetljivačem. Groznić je također bio kreativan sa svjetlom jer sam primjetio da čak na niti jednoj fotografiji nism primjetio osnovnu svjetlosnu poziciju za klasičnu fotografiju.
Mislio sam također,da ću vam opisati par fotografija i malo pojačati dojam same izložbe,no kod jedne ovakve izložbe teško je prenijeti ugođaj i karakter fotografije zato je se još uvijek isplati vidjeti. Iz tog razloga ovdje moji dojmovi samih fotografija završavaju. Vrlo sam ugodno iznenađen i zadovoljan.
No, spomenemo li otvorenje izložbe, oni koji su bili tamo vjerovatno su primjetili da nije bilo uvoda, odnosno recenzije (pa bar da su pročitali uvodnicu Želimira Koščevića iz prospekta), a ni sam autor bio je vrlo skroman i nije mnogo toga podijelio s nama. Da ne spomenem i jednu izgovornu grešku koja se u uvodnim riječima potkrala- "Dobar večer" je izraz koji nema značenje u hrvatskom jeziku zato jer je "večer" u ženskom rodu!
Publika koja se okupila bila je suviše mala (doslovno,pola dvorane bila su djeca koja su čekala koncert u Maloj Sali i izložba ih nije zanimala) te sam primjetio da se nisu pojavili niti gradonačelnik,a kamo li netko drugi iz gradske uprave. Čak i profesore iz osnovne i srednje škole sam mogao nabrojati na prste jedne ruke. Mislim da je to krajnja i najveća sramota da su ljudi u gradu izgubili taj senzibilitet i želju za kulturnim uzdizanjem. Izložbu jednog plodnog i važnog autora kao što je Romano Groznić nećemo ovdije vidjeti idućh dvije do tri godine sigurno zato je ne dolazak mnogih ljudi bio za mene tragičan.
Možda sam i pretjerao no valja pretjerati kada je to prijekopotrebno. Grad je u očajnoj poziciji i treba mu serija dobrih i kvalitetnih kulturnih događanja.
Dario Vuger
Post je objavljen 05.11.2009. u 10:37 sati.