Marketing
Ivica i Marica u Maksimiru
Uvik san se čudila kako su bajke ustvari okrutne priče. Skoro pa horori. Vukovi žderu male curice, zmajevi rigaju vatru totalno neselektivno ka da je ispred njih kraljevski grad Knin, kraljevi i kraljice su u pravilu bezdušni diktatori, maćehe su mučitelji dostojni srednjovijekovnih inkvizitora i dr. Mengelea, toliko zlostavljaju, psihički i fizički, svoje pastorke, a nikako da im socijalci ili policajci zakucaju na vrata, eventualno neki zalutali princ dobaulja i napravi pičvajz, ali sve u svemu, najgore prolaze dica.
Vrhunac je priča o Ivici i Marici.
Kad san bila mlada naivna majčica, misila san da je to najokrutnija priča ikad ispričana. Da te vlastiti roditelji ostave u šumi jer su sirotinja!
E pa, sad pomalo počinjen kužiti koje okolnosti su natirale mamu i tatu da se riše svoje dičice.
Bilo je to vrime recesije.
Bezdušni roditelji Ivice i Marice poveli su svoju dicu ka fol u branje drva, gljiva, šparoga, čega li već. U duboku, mračnu šumu.
To je bila samo skuža, naravno. Pravi podmukli cilj njihovog šumskog izleta bija je rješenje vlastitog socijalnog statusa. Došla su teška vrimena, ponestalo hrane i - nametnulo se sasvim logično rješenje. Dice se triba rišit i naisti se ka ljudi.
Ujedno je rješeno i stambeno pitanje, manjak kvadrata, a i zdravstveni profit je ostvaren, zna se koliko dica pogubno utječu na psiho-somatsko stanje organizma.
Toliko sam puta svojoj dici ispričala tu poučnu priču, da mi se njezin poučak uvukao u podsvijest i s prvim znacima recesije i krize, izronija je iz podsvijesti i nametnuo se ka neminovno i najelegantnije rješenje.
I tako, jednog lipog sunčanog listopadskog dana, pođosmo mi u duboku, mračnu šumu zvanu Maksimir.
Jer tamo je, dico moja, zoološki vrt. Biće zabavno i poučno.
Dica naivno popušila priču i veselo krenula u šumu.
Bez kamenčića u žepovima.
Znan jer sam provjerila.
Uočili smo i jednu novu vrstu:
Evo, nakon napornog obilaska svih onih brojnih beštija, smistila san ih napokon di in je misto.
Freedom, at last!
Na putu prema Maksimiru, u tramvaju, sreli smo još jedne roditelje, poznanike, u istom obiteljskom sastavu. Mater, ćaća, dice komada dva, jedna studentica-brucošica i jedan živahan mulac.
Idu, ka, u zoološki. Gledat beštije.
Ha, ha, nek to pričaju nekom drugom.
Znam ja šta je na stvari.
Vanka su izašli sami. No kids.
Post je objavljen 05.11.2009. u 14:56 sati.