Pregled posta

Kako funkcionira Amerika,financijski temelji

autor teksta: F. William Engdahl


Sadašnju i sve dublju globalnu financijsku krizu1 koja je ‘nominalno’
započela u srpnju 2007. nevoljama jedne male njemačke banke zbog
njezina portfolija koji je uključivao i vrijednosne papire iza kojih su se krili
američki drugorazredni krediti za nekretnine,najlakše je razumjeti ako se
na nju gleda kao na bitni dio povijesnog procesa započetog krajem
drugog sv. rata;procesa koji se svodi na uspon i pad onoga što zovemo
’stoljeća Amerike’.Stoljeće Amerike koje je ponosno najavio Henri Luce,
tadašnji vlasnik časopisa ‘Life’ u svojem čuvenom uvodniku iz 1941.
izraslo je na dominantnoj ulozi njujorških banaka i investicijskih banaka
na Wall Streetu koje su u to vrijeme već posve jasno zamijenile u toj
ulozi londonski City postavši tako novi centar gravitacije u globalnim
financijama.Luceovo američko stoljeće bit će stvoreno uz daleko više
planiranja nego što je to bio slučaj s britanskim imperijem2.

Tada još super-tajni Council of Foreign Relations,baveći se planiranjem
za poslijeratno doba,te The war and peace studies group vođena
predsjednikom Johnom Hopkinsom i geopolitičarem Isaiahom Bowmanom
napisali su nekoliko studija u kojima su postavljeni temelji njihova poslije-
ratnog svijeta.Taj je dakle idejno začet još 1939.,dakle prije nego su
njemački tenkovi ušli u Poljsku.Američki imperij trebao je doista biti
imperij.Taj je novi imperij međutim imao izbjeći greške britanskog imperija
temeljenog na kolonijalnim osvajanjima i skupim vojnim snagama
zabavljenim trajnom vojnom okupacijom (kolonija).

Umjesto toga,Američko stoljeće bit će umotano i prodano svijetu,
poglavito državama pred kojima je stajao razvoj,među koje su se
ubrajale gotovo sve države Afrike, Južne Amerike i dobrog dijela Azije;
bit će prodano kao doba slobode i demokracije.Bit će odjenuto u ruho
prvorazrednog zagovornika kraja kolonijalne ere što je bila polazna točka
koja je odgovarala jedinoj velikoj svjetskoj sili koja nije imala svojih
kolonija – Sjedinjenim Američkim Državama.U novom ‘Američkom stoljeću’
svijet će voditi prvak i zaštitnik slobodne trgovine što će prvenstveno
koristiti najjačoj poslijeratnoj ekonomiji – onoj američkoj.Bila je to
briljantna zamisao ali na žalost i fatalno pogrešna.Šef odjela za
planiranje State Departmenta napisao je 1948. u internom i tajnom
dokumentu da (SAD) je u posjedu 50% svjetskog bogatstva uz samo
6,3 % stanovništva svijeta…naš je stvarni zadatak u narednom razdoblju
osmisliti takve odnose uz koje ćemo moći zadržati ovaj položaj bez
negativnog utjecaja na našu nacionalnu sigurnost.

Osnova već spomenutih ‘Studija za rat i mir’,stvorenih od strane State
Departmenta nakon 1944. godine bio je zadatak kreiranja Ujedinjenih
Naroda koje su imale zamijeniti ‘Ligu naroda’ koja je bila poznato dijete
brit. politike.Središnja ideja nove međunarodne organizacije (UN) koja je
trebala sačuvati poslijeratni proamerički status quo bilo je stvaranje
onoga što je kasnije postalo poznato kao ‘institucije Bretton Woodsa’ –
Međunarodni monetarni fond te Međunarodna banka za obnovu i razvoj ili
popularnije ‘Svjetska banka’.Multinacionalni sporazumi u okviru GATTA
dodani su ovoj shemi kasnijoj fazi.Američke pregovarače u Bretton
Woodsu vodio je podsekretar Harry Dexter Woods i oni su ova dva
instrumenta američke politike (IMF i WB) kreirali na takav način da su
oba postala stvarni čuvari ‘neformalnog’ američkog imperija.Taj je imperij
u prvo vrijeme funkcionirao na bazi kredita a potom,otprilike nakon
1973.,na bazi duga.Godine 1945. New York i newjorška Federal Reserve
Bank bile su samo srce ovog imperija.Sjedinjene Države u to su vrijeme
imale ogromnu većinu zlatnih rezervi koje su pripadale svjetskim
centralnim bankama.Poslijeratni sporazum iz Bretton Woodsa i njegov dio
Gold Exchange Standard na jedinstven su način koristili ulozi američkog
dolara koji je tada a i još je i danas svjetska ‘rezervna’ valuta.Valute
svih država članica MMF-a imale su čvrstu vrijednost prema američkom
dolaru.S druge strane,američki je dolar – ali samo dolar – imao čvrstu
vrijednost u odnosu prema definiranoj masi zlata koja je bila određena
kao jedna unca.Vrijednost jedne unce zlata bila je 35 dolara.Uz ovaj
definirani odnos,strane su banke i njihove vlade uvijek mogle konvertirati
svoje dolarske rezerve u zlato.To je bila ingeniozna ideja koja je osobito
koristila financijskoj moći New Yorka jer su je bankari zapravo i kreirali.

U to vrijeme,posve nasuprot današnjoj situaciji,dolar je bio ‘jednako
dobar kao i zlato’.Dolar je bio stvarna svjetska moneta,standard prema
kojem su se mjerile i u čvrstom odnosu stajale sve ostale svjetske
valute.Budući je dolar bio takva ključna valuta, sve svjetske financijske
transakcije bile su nominirane u dolarima.

Održavanje dolara u ulozi svjetske rezervne valute bio je osnovni stup
na kojem je počivalo ‘američko stoljeće’. Taj je stup bio čak i strateški
važniji od američke vojne premoći.Održavanje dolara u ovoj ulozi danas
je povijesna priča o bezbrojnim ratovima,financijskim i onim drugim,
dužničkim krizama pa sve do današnjih prijetnji nuklearnim ratom.

Kako bi se revolucionarnu pojavu sekuritizacije aktive u globalnim
financijskim okvirima moglo ocijeniti upravom svjetlu (a koja upravo
izaziva udare svih vrsta u svjetskom financijskom sistemu) te kako bi se
moglo ocijeniti i znatnu ulogu Alana Greenspana u održavanju dolara u
njegovu specifičnom položaju u situaciji u kojoj SAD više nisu naj-
produktivniji svjetski proizvođač materijalnih dobara,bit će potrebno
ukratko analizirati posve definirane faze poslijeratne hegemonije dolara.

U prvoj fazi koje bismo uvjetno mogli nazvati ‘zlatnim godinama’ SAD su
se izdigle iz pepela II svjetskog rata kao naprikosnoveni ekonomski div.
SAD su doista bile dominirajuća svjetska sila;nitko joj se u toj ulozi nije
mogao ni približiti.Preko polovice svih svjetskih transakcija bilo je
nominirano u dolarima a same SAD su proizvodile preko polovice ukupne
svjetske proizvodnje materijalnih dobara.SAD su 1940. u vlasništvu imale
i oko dvije trećine službenih svjetskih rezervi zlata.Kad su pojedine
europske države imale financijskih viškova one su ih konvertirale u dolare
prije nego u zlato jer su s dolarima (u obliku američkih obveznica) uvijek
dobijale kamatu a mogle su te iste dolare konvertirati u zlato prema
potrebi.Američki je dolar bio središte toga sistema.

Američka industrija predvođena General Motorsom,Fordom i Chryslerom
bila je i sama svjetski vođa bez bilo koga za leđima.US Steel,proizvođač
čelika,aluminija, aviona i sve prateće industrije predstavljale su teško
dostižne uzore sve do sredine šezdesetih godina XX stoljeća.A iznad
svega toga bile su američke naftne kompanije koje su dominirale naftom,
energetskim izvorom koji je postao osnova rastu bez premca,kako
Europe i Japana tako i cijelog poslijeratnog svijeta.

U ovom prvom poslijeratnom razdoblju potražnja za dolarom bila je tolika
da je primarni problem Europe, Japana, Južne Koreje ali i drugdje bio kako
doći do dovoljne količine dolara kako bi se moglo financirati uvoz iz
SAD-a;kako kapitalne opreme tako i nafte ili američke potrošne robe.
Američke rezerve zlata 1949 godine iznosile su 24.6 milijardi dolara što je
bila ogromna svota,usporediva s današnjih 211 milijardi dolara.Zlato se
slijevalo u američke trezore jer su države svoje dugove prema SAD-u
plaćale zlatom iz već spomenutog razloga – zlato nije nosilo kamate.
New York sa svojim trezorima prepunim zlata bio je neprikosnoveni
svjetski bankar.

Ovaj proces počeo je slabiti nakon teže poslijeratne recesije tijekom
1957. i 1958 godine.Ta je recesija trebala biti alarm upozorenja
planerima američke ekonomske politike ali i samoj industriji jer je
jedinstveno razdoblje profitiranja na deformiranoj ekonomskoj slici svijeta
koja je bila posljedica rata,dolazilo kraju.S početkom 1957. godine
američka se industrija našla u situaciji kad joj je zbog očuvanja globalne
konkuretnosti trebala značajna obnova.To se međutim nije dogodilo.

Krajem 1967. dogodila se kriza engleske funte i britanska je vlada,kako bi
sačuvala vlastitu ekonomiju usred ekonomske recesije,bila prisiljena
devalvirati funtu za 14% i tako prekršiti pravila MMF-a.Nakon toga
pažnja se usmjerila na Veličanstveno društvo Lyndona Johnsona i njegov
vijetnamski rat čiji su troškovi natjerali američki vladu u rekordni
budžetski deficit.Dolar je postao manje zanimljiv od zlata po prvi put
nakon 1930 godine.Kako bi sakrila ovaj deficit Johnsonova je
administracija pribjegla ‘maštovitom knjigovodstvu’.Tada je po prvi put
direktor američkog budžeta uplate američkog stanovništva u njihov
Federalni fond socijalnog osiguranja (višak koji je imao biti čuvan za
plaćanje budućih penzija) prebacio u državni budžet.To je bio početak
budžetskih manipulacija koje su s početkom novog stoljeća postale
ogromne.

Johnson je također otpočeo manipulacije s ključnim statističkim
indikatorima koji se upotrebljavaju za svakovrsne izračune,od
nezaposlenosti do inflacije i bruto nacionalnog dohotka.Statističke
manipulacije koje su vršene iz posve očitog ali i sudbonosnog političkog
oportunizma potiho podržavale i sve naredne američke administracije.
Os svih njih administracija predsjednika Busha i potpretdsjednika
Cheneya u tome su nadmašile sve svoje prethodnike.

I pored svih manipulacija,zlatne rezerve Sjedinjenih Američkih Država
te su godine pale na zabrinjavajuće nisku razinu.Države koje su u
trgovinskoj razmjeni sa svijetom ostvarivale suficit (s Francuskom na
čelu) zahtijevale su zlato u zamjenu za svoje dolarske rezerve.
Stvarnošću se nije dalo manipulirati tako lako kao vladinim statistikama.
U svjetskoj ekonomiji pojavili su se Europa i Japan,obje sa znatnim
trgovinskim suficitom i obje kao moderne i brzo rastuće ekonomske sile.

Istovremeno,Sjedinjene Države pretvarale su se u ogromni pojas
raspadajuće i zastarjele proizvodnje.Prodavači magle s Wall Streeta i
odabrane institucije (think-tankovi poput Fordove i Rockefellerove
fundacije) proizveli jezični eufemizam kojeg znamo kao ‘post-industrijsko
društvo’.Međutim,lingvistika ne može promijeniti stvarnost.Krajem
šezdesetih godina dvadesetog stoljeća nekad uspješni industrijski centri
od Detroita do Pittsburgha pa do Chicaga pretvarali su se u beskrajne i
raspadajuće sirotinjske četvrti pune kriminala,rezervirane za nezaposlene.3

Izgube li SAD svoje zlatne rezerve,uloga dolara kao univerzalne svjetske
valute i jednog od dva stupa nosioca (uz američku vojnu premoć)
poslijeratne američke imperije,nestat će preko noći.Kako bi spriječio
ovakvu moguću propast,predsjednik Nixon se u kolovozu 1971. sastao s
tadašnjim službenikom centralne banke (Treasury) Paulom Volckerom,
tada u ulozi podsekretara za međunarodna monetarna pitanja te svojim
dugogodišnjim suradnikom Davidom Rockefellerom.Ova je grupa imala
naći rješenje gorućeg problema koji se satojao u sve masovnijim
zahtjevima za zamjenom dolara za zlato.Rješenje je bilo krajnje
jednostavno ali ujedno i krajnje uništavajuće za svjetsku ekonomiju.

Zaprepaštenoj svjetskoj javnosti Nixon je obznanio 15 kolovoza 1971.
da Sjedinjene Države,s tim danom,prestaju poštovati svoje međunarodne
obaveze iz Bretton Woodsa i mijenjati dolare za zlato.Svjetske su se
valute s tim danom počele slobodno mijenjati za nesigurni dolar koji se
time pretvorio u ‘dogovornu valutu’.Iza dolara nije stajalo ništa,ni zlato ni
srebro,već samo ‘puna vjera u dužničke obaveze’ američke vlade.
Tržišna vrijednost ovog ‘proizvoda’ već tada je došla u pitanje.

Američke su administracije vrlo brzo ustanovile da se uz implicitnu
prijetnju povlačenja svojeg nuklearnog kišobrana uloga SAD kao
svjetskog kreditora do 1971. ‘Američko stoljeće’ može nastaviti iako ne
više kroz ulogu svjetskog kreditora već sada,barem teoretski,kroz ulogu
SAD kao svjetskog dužnika.Ovaj je plan bio izvediv sve dok američke
financije i dolar dominiraju svijetom.

Sve dok su nekadašnji američki protivnici poput Japana,Koreje ili
Njemačke bili prisiljeni ovisiti o američkom vojnom kišobranu,njihove je
centralne banke bilo lako natjerati da za svoje dolarske viškove kupuje
američke obveznice ili kako se to uobičajilo reći ‘američki dug’.Tako je
američko tržište obveznica ili dužničkih instrumenata postalo daleko
najvećim u svjetskim okvirima.Trgovci obveznicama s Wall Streeta tako
su zamijenili američku industriju Pittsburgha ili Detroita preuzimajući na
sebe ulogu onoga što se podrazumijeva pod sintagmom ‘američki
business’.

Nekadašnji predsjednik General Motorsa Charles Wilson ostao je poznat
po svojoj rečenici:"Što je dobro za Wall Street dobro je i za Ameriku" i
ta se mantra i danas drži istinitom.Međutim,to je posve netočno.Kao
rezultat ove mantre nastala je i uobičajila se sintagma ‘financijska
industrija’ koja je novcu dala značenje legitimnog ekonomskog
nasljednika proizvodnji stvarnog fizičkog bogatstva.

Dug – dolarski dug – trebao je postati sredstvo za novu ulogu newjorških
banaka predvođenih Rockefellerovim Chase Manhattanom te Walter
Wristonovom Citibankom.Njihova se ideja sastojala u tome da se stotine
milijardi OPEC-ovih dolara,‘uvjeravanjem’ saudijske i ostalih vlada OPEC-a
skrenu u Londonske i Newjorške banke.Tada bi se ti arapski dolarski
depoziti koje su Henry Kissinger i njegovi suradnici prikladno nazvali
‘petrodolarima’ reciklirali kroz kredite državama uvoznicama nafte i svim
ostalim dolara željnim ekonomijama ‘trećeg svijeta’.


# fusnote by unsui:

1 Rekao bih da je tkzv. kriza ipak umjetna a počela je kada se čovjek
kao takav pojavio na planeti Zemlji

2 O slabljenju britanskog imperija i londonskog city-ja pisao je Webster
G. Tarpley u svojoj knjizi "Protiv oligarhije,Venecija i Britanci",
Zagreb,2007.

3 Možda je dobro reći da se svi ovi procesi nisu odvijali slučajno ili zbog
neznanja bankara već su bili namjerno proizvedeni radi dugoročnih planova tkzv. elita



Post je objavljen 05.11.2009. u 23:59 sati.