Odluke donosimo svakodnevno. Od uobičajeno sitnih odluka o tome što ćemo kuhati i što odjenuti, do onih malo složenijih tipa, kako se postaviti prema ukućanima, što prešutjeti a što odgovoriti, pa kako postupiti u kojoj situaciju svezi sa djetetom i sl. Ako smo praktični vjernici molimo za volju Božju, U svemu! Znači, počevši od najbanalnijih odluka. Bog bi trebao biti uključen u naš život 24 sata dnevno. Što u večini slučajeva ipak nije. Barem ne kod mene. Neke odluke donosimo rutinski, nepromišljeno. Nad drugima razmišljamo puno. Imamo silnu potrebu sami odlučiti i donijeti odluku koja je "ispravna". A sami za sebe ne znamo što je ispravno za nas, a kamoli za naše najbliže. No, koliko god Bog bio uključen u naš život i koliko god težimo da želimo i molimo za volju Božju ipak izgleda kao da tu odluku donosimo sami. Znači, ako sam pred životnim raskršćem i trebam odlučiti kojim putem dalje Bog neće otvoriti nebesa i uprijeti prstom u cestu kojom treba poći. Moliti za prosvjetljenje, mudrost, jarka želja da vršimo volju Božju.... sve je to dobar, najbolji put za nas. Ali odluku ćemo mi ipak morati donijeti sami. I nećemo znati da li je ona po volji Boga. Kao što u datom trenutku ne znamo koliko smo umrli sebi, a koliko živimo Gospodu. Tek kada već dobrano hodamo odabranim putem, po plodovima i još nekim okolnostima znat ćemo raspoznati da li je to bila volja Božja ili naša.... Ni tada sa sigurnošću.
Vrijedi nam umirati sebi svaki dan iznova i svaki dan još malo. Put tog umiranja je težak jer se protivi ljudskoj naravi modernog čovjeka, ali je itekako u skladu sa Božjom voljom i učenjem, te životom Isusa krista.
Post je objavljen 04.11.2009. u 09:08 sati.