Kad se sunce s neba ugasi
na počinak pođe
milost s neba pahulje šalje
da bjelinom svjetlo daju
i zemlja sličnija nebu postane
jer spustila se ljubav
Poniznost ljubavi je neizmjerna
i čežnja da sobom ugrije srca
da svaku žrtvu podnese
jer tlo je ponovo bolno
da bez svjetlosti ostane
i ledom ogrne ramena
Kad samoća odjene dušu
kamenje zatrpa lica
grane sunce na obzorima
obasja stope na snjegovima
oboja plesom svjetlosti
svaki kutak ovog doma
Iznova toplina mami bića
svjetlost opet diže glave
čovjeka da srcem
zahvali na darovima
i dijeleći se obogati
dobrotom što nas pohađa
Ljiljana Katić, Dugo Selo, 3.11.2009.
Post je objavljen 03.11.2009. u 10:10 sati.