Ko zna po koji put sakupljam svoju krv od hladnog poda.Sakupljam i poslednje kapi kako bi sutradan ponovo se slijevale niz moje tijelo.Nisam znao da mozes rastopiti ovo ledeno srce, a jos uvijek se nismo ni vidjeli.Mozda jos odavno sam trebao otici u nekom drugom svijetu ili na neki pusti ostrov gde ti ne postojis.Mozda je tako, a mozda i nije.Voleo bih bar jedan dan docekati a da ne pomislim na tebe, jer svako sjecanje na tebe je otrov mome srcu u nemogucnosti stici te.A zaista to jako boli.Voleo bih misliti na buducnost, ali nema mjesta za to.Moja sadsnjost u koju si ti prisutan osvojila je sve prostore mojih misli.Pa i nije ova stvar toliko prosta i obicna da ne bih posjedovala ovoliku moc.
Sinoc sam ugledao tvoju sjenku, ali jedino u mojim snovima.Vidjeo sam lice nikada nedodirnuto od moje strane, ali ono me nije poznalo u toku noci.
Cuo sam korake koje su brzale ka necim drugim, necim novim, ali ne ka mojoj blizini.Gledao sam tada ka nebu gore, ali moje te je srce dozivalo kao nikada ranije.Prepoznao sam sjaj u tvojim ocima, ali ovog puta su presjekle moje grude.Nisu me ni poglednule.Hteo sam krenuti za tobom, zovnuti te ali ipak ja te zovem svako vece nego ti moj glas slabo cujes.
Produzio sam dalje.Nekako sam se dovukao u svoje mraco gnijezdo ispunjeno tisinom i bezizlaznosti kako bih ponovo sabrao ovu istu krv koja je potekla otkako si otvorio stare rane, rane o kojima sam mislio da su umrle, rane iz proslosti.
Post je objavljen 02.11.2009. u 23:59 sati.