Svakome u zivotu dodje jednom kada shvati tko je i sto zapravo zeli u svom zivotu.
Pa tako i meni.
Stanes i promislis o odnosima s ljudima oko sebe. Pa se zapitas, treba li mi to uopce u zivotu?
Prelako prelazimo preko ruznih rijeci, preko vrijedjanja, preko razocaranja.
Barem ja.
Ucim se to ne raditi.
Ucim se jer sam sebe covjek izgubi. U drugima. Toliko potrosene energije za osobe koje to nisu zapravo zasluzile.
Pitam se da li je uredu sto sam se udaljila od nekih osoba koje su mi prije bile jako bliske. Zao mi dodje svih tih godina koje smo dijelili. Na kraju ja sebe ispitujem,a osjecam da ne radim nista krivo, dok osoba od koje sam se udaljila misli da ima jos uvijek pravo vrijedjati me. Ali ne.. vise me to ne vrijedja. Vise mi nije stalo.
Ne da mi se vise prelaziti preko stvari koje mene ogranicavaju. Ne dam vise da me se pravi budalom.
Pa ako to znaci kraj nekim odnosima, onda to tako mora biti.
Svaki kraj boli, svaki put smo ranjivi, tuzni jer nije ispalo onako kako smo se nadali. Osjecamo se izdanim, trazimo krivicu u sebi, a znamo da smo davali sebe vise nego sto smo primali nazad.
U zivotu nekim prijateljstvima dodje kraj. Promijenimo se, zivot nas razdvoji ili se jednostavno razocaramo u tolikoj mjeri da vise ne mozemo ostati na starom.
U svakom slucaju, ono sto ostane je iskustvo, lijepa i manje lijepa sjecanja zbog kojih se trudimo ne ciniti iste greske u novim odnosima, novim prijateljstvima.
Mozda je to odrastanje. Ili barem dio toga.
Donīt cry because it came to an end.
Smile because it happend.
gabriel garcia marquez
peppa pjeva i plese
Post je objavljen 02.11.2009. u 21:55 sati.