Marketing
UNUTAR NLO-a (drugi dio)
NEVJEROJATNO PUTOVANJE
ADAMSKI, GEORGE:
Za ime Georgea Adamskog veže se najpoznatiji slučaj navodnog kontakta sa alienima. Adamski je rođen 1891. godine, ali je tek u 62. godini života, odnosno 1953. godine, publicirao priču o svom kontaktu sa bićima iz drugih svjetova. U knjizi "Leteći tanjuri nam dolaze", Adamski navodi da je od 1946. godine imao više puta priliku susresti se sa Vanzemaljcima.
Prvog aliena upoznao u 12,30 sati, u četvrtak, 20. studenog 1952. godine. Desilo se to u Kaliforniji, na području Desert Centra, deset kilometara prema Arizoni. Adamski i alien su komunicirali kombinacijom znakovnog jezika i telepatije. Adams se predstavio kao “profesor George Adamski”, iako ostaje otvoreno pitanje da li je uistinu nosio titulu profesora. Većinu svojih veza Adamski je uspostavio preko Mount Palomara, največeg svjetskog teleskopa, iako danas mnogi zlonamjernici tvrde da je njegova jedina veza sa Mount Palomarom bila ta što je služio hamburgere u turističkom kafiću na području na kojem je bila smještena čuvena opservatorija. Alien je, navodno, Adamskom objasnio da dolazi sa planete Venere, koju je Adamski nazvao sestrom planete Zemlje. I još nešto: Adamski navodi da je letećim tanjurom proputovao kroz Sunčev sistem, gdje je upoznao Marsovce, Saturnizane i Jupiterijance. Fantastični doživljaji Adamskog i danas imaju mnogo pobornika, iako su istraživanja demantirala većinu njegovih navoda. No, najveći problem je taj što je znanost nezainteresirana za provjeru većine njegovih tvrdnji, jer se znanstvenicima njegova priča čini krajnje nevjerojatnom.
NEVJEROJATNI DOŽIVLJAJI
OTMICE
Najspektakularnija svjedočanstva o ovom NLO fenomenu su ona o kojima govore očevidci, bilo da se radi o ljudima koji su samo opazili leteće tanjure, bilo da se radi o žrtvama alienske otmice. Tipični scenarij za ono što se u SAD naziva “obductions” obično je vezan za izolirana i nenastanjena područja, kroz koja noću sami voze i gdje bivaju napadnuti i oteti iz svojih automobila, te prebačeni u NLO-e. U letećim tanjurima, postaju žrtve čudnih medicinskih istraživanja, kirurških zahvata, maltretiranja i raznovrsnih eksperimenata.
Prema do sad prikupljenim podacima, bar kada su u pitanju SAD, u prošlosti su se otmice dešavale na najrazličitijim mjestima i u najrazličitijim vremenima dana i noći. Izuzetak ne predstavljaju čak ni strogo intimne spavaće sobe! Registrirani su čak i slučajevi kada su ljudi iz svojih kuća izvodeni kroz zidove, preko visoko izdignutih prepreka, na ulici, usred bijela dana... U jednom slučaju, navodi se da je neka mlada žena oteta tijekom zabave, u momentima kada se oko nje nalazio izuzetno veliki broj prijatelja i poznanika, od kojih su većina - ili bili nesvjesni ozbiljnosti cjelokupne situacije ili su bili paralizirani za poduzimanje bilo kakve akcije.
Nakon višesatnog ispitivanja i saslušavanja, žrtve su najčešće vračane na mjesto gdje su doživjele prepad, ali bi im prije povratka alieni, na neki neobjašnjiv nacin, dali amneziju tako da su njihova sječanja u svjesnom stanju bivala potpuno potiskivana. Sječanja na ono što su preživjeli, najčešće su ostajala pohranjena u njihovoj potsvijesti.
Zašto je to tako?
Neki znanstvenici vjeruju da trauma prouzrokovana otmicom i misterioznim eksperimentima u letećim tanjurima izaziva blokadu misli i sječanja. Ove se blokade, navodno, mogu oslobađati korištenjem kombinacije regresivne hipnoze (hipnoza sa sposobnošću vračanja u neke ranije vremenske periode), tako da osobe koje su preživjele “obductions”, ožive potisnuta sječanja na dramatične događaje koje su preživjele u NLO-u.
PRVI IZVJEŠTAJ
ANTONIO VILLAS BOAS:
Prvi izvještaj o prisilnoj otmici dao je Antonio Villas Boas 1957. godine, a o prvom iskustvu s korištenjem regresivne hipnoze izvjestio je 1961. godine bračni par Betty i Barney Hill, koje su neobično iskustvo doživjeli za vrijeme noćne vožnje. Od tog perioda zabilježeni su mnogi slični izvještaji, a u nekim se navode svjedočanstva u kojima su pojedinci navodili da su se zahvaljujući regresivnoj hipnozi nerijetko prisječali dramatičnih doživljaja, koja su im se desila tridesete ili četrdesete godine prošlog stoljeća.
Budd Hopkins je upoznao veliki broj ljudi koji su se pod hipnozom “sjetili” neobičnih detalja u koje je teško povjerovati, ali još teže ih je odbaciti. On smatra da takozvane "neistinite slike", ne mogu uvijek biti pod znakom pitanja. Očevicima je neophodno pružiti priliku da se “otvore” i da se prisjete i najmanjih detalja, a istražitelji se moraju prihvatiti i uloge psihoterapeuta.
I dok neki istražitelji stavljaju pod upitnik pravovaljanost podataka dobijenih putem regresivne hipnoze, nitko u SAD danas ne sumnja u terapeutske efekte ovog načina buđenja potsvijesti. Kathie Davis je u intervju datom 1990. godine, izjavila da je čak bila spremna poduzeti samoubojstvo da nije bilo Hopkinsa i njegove pomoći. Ona je navela da joj je bilo veoma teško da se sama nosi sa bolnim iskustvima doživljenim u jednom leteem tanjuru, te da joj je bila neophodna pomoć nekog psihoterapeuta kao što je Budd Hopkins.
Neobični slučaj Kathie Davis detaljno je opisan i u Hopkinsovoj knjizi "Neobični pozivi bića sa drugih planeta zabilježeni u šumi Copley". I još nešto, gotovo svi slučajevi otimanja ljudi od strane bića iz NLO-a razlikuju se svaka na svoj način.
CIA I FENOMEN NLO
ACUFF, JOHN:
U prosincu 1969. godine John Acuff je postao direktor NICAP-a, institucije koja se bavila istraživanjem fenomena letećih tanjura. Acuff je naslijedio majora Donalda E. Keyhoea, koji je prije toga pukovnik Josepha Bryana III smjenio s dužnosti sefa specijalnog CIA-nog Odjela za psihička istraživanja žrtva rata. On je uspostavio čvršće veze sa CIA-om i fenomenu NLO dao legalitet.
Acuffa je kasnije naslijedio Alan Hall, penzionirani detektiv CIA, koji je stvorio obiman dosije slučajeva koji nikada nisu znanstveno objašnjeni, a mnogi su godinama držani u strogoj tajnosti.
LEGALIZIRAO LETEĆE TANJURE
ADDONIZIO, HUGH J:
Među mnogobrojnim pojedincima kojima trebamo zahvaliti priznavanje postojanja fenomena letećih tanjura, svakako je i uporni američki kongresmen Hugh J. Addonizio. On je, nakon što je detaljno proučio izvještaje NICAP-a, 1961. godine javno osudio skrivanje od očiju javnosti podataka vezanih za viđenja NLO na nebu Sjedinjenih Država.
Njegova kritika izazvala je lavinu negodovanja američke javnosti, među mnogima i uglednih američkih intelektualaca, pa je fenomen letećih tanjura dobio “građanstvo” i postao temom kojoj se počelo pristupati na jedan drugačiji i mnogo ozbiljniji način.
SLUČAJ “MOIGNE DOWNS”
AKHURST, LESLIE:
Godine 1967. zabilježen je jedan od najzanimljivijih slučajeva iz dosjea letećih tanjura, poznatiji pod nazivom "Moigne Downs". Naime, jedan bivši oficir RAF-a, J. B. W. Brooks, naveo je u svom izvještaju da je primijetio neidentificirani leteći objekat. Leslie Akhurst je provjerio istinitost te tvrdnje kroz intervju sa Brooksom, u veljači 1968. godine.
Akhurts je, inaće, bio pripadnih Aviojedinice MOD S-4, koja je prva primila izvještaj s navodima da je nekolicina ljudi primijetila misteriozne letjelice. Zajedno sa kolegama, Akhurst je zaključio da je najvjerodostojinije objašnjenje slučaja "Moigne Downs", to što je ocevidac nosio optička sociva, što i jest bila istina, ali i ne dovoljno opravdanje teze da NLO nikako ne postoji.
PROMATRAČI NEBA
AERONAUTICNI (VOJNI) INFORMACIONI SERVIS:
Ovaj servis je smješten u Velikoj Britaniji, u londonskom Centru za kontrolu aviosaobračaja u zapadnom Draytonu, u Middlesexu. Prema službenom nalogu, kontrolori aviosaobraaja na Aerodromu, nadležni su da smjesta obavijeste odgovorne organe o eventualnim viđenjima ili radarskim registriranjima neidentificiranih letecih objekata.
ZNANSTVENA OBRADA NLO-a
ARGUMENTI CLODA POERA:
Francuski znanstvenik Clod Poer, dugogodišnji direktor Nacionalnog centra za kozmička istraživanja u Tuluzu, pokušao je otkriti da li uistinu postoje leteći tanjuri i da ujedno napravi neku vrstu standarda ili portre-robota ovih misterioznih letjelica.
Od 35.000 registriranih prijava, u kojima su očevici pred vlastima iznijeli svoja zapažanja o onome sto su vidjeli i čuli i neposredno doživjeli u susretima sa letećim tanjurima, Clod Poer je izvršio detaljnu selekciju i odbacio čak 34.000 registriranih slučajeva. Tisuću prijava uzeo je u obzir iz jednostavnog razloga što mu se učinilo da su argumenti izneseni u njima dovoljno čvrsti i oslobođeni uobičajene mašte i fantastike.
Pošto je sve slučajeve još jednom provjerio i obradio, pripremio je gradu za kompjuter koji je trebalo da izbaci tipične karakteristike letećih tanjura. Evo što je Poer ustanovio nakon kompjuterske obrade materijala.
Prvo, bez ikakvih diskusija, leteći tanjuri postoje. Oni su na stotine puta slijetali na slabo naseljena mjesta. Kada se gledaju danju, boja im je bljestavometalna, s otsjajem sunčevih zraka. Noću najčešće izgledaju žuto-oranz boje. Mogu biti u obliku diska, cigarete ili nekog drugog ovalnog oblika. Njihovo prisustvo češće se uočava noću (u 70 posto slučajeva), nego danju. U deset posto slučajeva primječuju se prilikom ateriranja, a u pet posto slučajeva pored letećih tanjura primječuju se i zagonetna bića koja njima upravljaju.
Gotovo je sigurno - smatra francuski znanstvenik Poer - da te enigmatične letjelice posjeduju veliku magnetnu energiju, koja često može ometati emisiju radija ili prekinuti radio-veze u avionima, a nekad i da izbaci iz upotrebe čitav sistem komunikacija u avionskim kabinama.
Također, kao sigurno može se uzeti da leteći tanjuri u Zemljinoj atmosferi mogu razvijati mnogo veću brzinu od 25.000 kilometara na sat i da mogu odjednom mijenjati pravac kretanja, što nijedna zemaljska letjelica nije u stanju!
Poer je još ispitivao jedanaest mjesta u Francuskoj na kojima su se, navodno, spuštali leteći tanjuri. Na jednom je mjestu čak naišao na svjež trag prizemljivanja ovih letjelica - na udubljenje u obliku tri skije - na osnovu koga je izveo računicu da su leteći tanjuri teški između pedeset i stotinu tona i dugački između dvjesto i tristo metara. Zanimljiva je i konstatacija francuskog znanstvenika da na mjestima gdje se leteći tanjuri prizemne, sljedećih godina ništa ne moze uspjevati, čak ni korov!
NLO SU VIĐANI I U PROŠLOSTI
ARHIVE
Tvrdnje da su leteći tanjuri proizvod masovne psihoze prouzrokovane čovjekovim letom u kozmos i velikim rivalitetom obavještajnih sila u vrijeme hladnog rata, istraživaći NLO-a suprotstavljaju izvještaje iz XIX stoljeća. Dvadesetog kolovoza 1880. član Francuske akademije M. A. Trekul navodno je vidio zagonetni zlatno-bijeli leteći objekat oblika cigare. Godinu dana kasnije, 22. srpnja 1881. godine, krstareći između Melburna i Sidneja dva sina princa od Velsa promatrali su neki leteći objekat, opišavši ga u knjizi “Krstarenje Bakantea”. Spominje se i zvanična izjava Aleksandra Hamiltona, farmera iz Le Roja u Kanzasu i bivšeg člana Predstavničkog doma SAD 21. travnja 1897. u kome trvrdi da je vidio čudni “zračni brod” kako leti nebom.
“Ako se pogledaju arhive vidi se da je travanj 1897. vrvio pojavama čudnih zračnih brodova u SAD”
Ovu temu završavam sa poznatom rečenicom
"The Truth Is Out There"
Nastavlja se...
Post je objavljen 02.11.2009. u 21:46 sati.