**********************
Evo sam dospio na vrh brda i duša mi lebdi u prostoru slobode i izbavljenja. Daleko, daleko sam otišao , braćo. Iz vida su mi izmakle ruševine tamo iza magle, doline je potopilo more pokoja, putovi i klanci izbrisani su rukom zaborava, a lugovi šume i perivoji iščezli su iz siluete bijele kao proljećni oblaci, žute kao sunčeve zrake, crvene kao lenta večeri. Umukle su pjesme morskih talasa, nestao je žubor potoka u poljima, utihli su ljudski glasovi i više ne čujem ništa osim himne. Vječnosti praćene melodijama duha.
/Halil Džubran, Odlazak/
...............................................Nearer, My God, to Thee,
...............................................a familiar Christian hymn written
...............................................by Sarah F. Adams, 1841.
...............................................Sung in the video
...............................................by the Sharon Singers
...............................................of the Sharon Mennonite
...............................................Bible Institute.
...............................................
Dođoh na grob tvoj. Ploča
S tvojim potpisom. I sunce
A uokolo samo grobovi.
Grobovi s imenima, tuđi.
Pomislih: Gdje li su jablani,
Oni iz tvojih pjesama,
Da pratnja ti budu i ovdje
U pustoj vječnosti tvojoj?
No, sjetih se da je dosta
Srcu čovječjem malo ljubavi,
Kitica, svijeća, riječ prijatelja.
A koliko njih, koliko ljudi,
U ovo grabežljivo, krvoločno doba,
Nemaju ništa, ni svoga groba.
Vratih se spuštene glave, uprte u zemlju.
/Dragutin Tadijanović/
......
Nemoguće bi bilo podnijeti život sa svim varkama, nesporazumima i zabludama, da čovjeku nije dana misao o Bogu duše naše, koji je utočište, istinito, pravedno i čisto.
Slava ti, Bože, za muku dana i mir noći, za kratki život i veliku zagonetku smrti, neka su blagoslovljene odluke tvoje po kojima dolazimo na svijet i odlazimo s njega. Ogromni su i neshvatljivi planovi tvoji. Ali teško je biti čovjek, Gospode.
Sad uviđem: gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze; i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog, teško nam je, ali kad jednom izgubimo sve, onda osjetimo lakoću za koju nema imena, jer to je lakoća prevelikog bola. - Lagan sam, lagan da poletim!
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez težine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve što izgubih, preobraženo i uljepšano - u sjećanju. I još: ja imam veliku slobodu onog koji ništa nema i mir onog koji je prežalio i konačno se rastao
/Ivo Andrić/
..................................
Post je objavljen 02.11.2009. u 19:08 sati.