…kojeg smo započeli, vjerojatno neće biti završen tako skoro.
Tamo negdje na početku ovog tisućljeća :-) susreo sam jednog “prosvjetljenog” dupina imenom Chyarr. U knjizi “Dupinov san”, objavljenoj 2001, mnogo ranije nego sam uopće čuo izraz “specizam” zapisao sam njegove riječi: “Vi ljudi morate naučiti dijeliti ovaj svijet s drugim vrstama. Morate odbaciti zamisao o svoj prevlasti i posebnom pravu. Svoje sposobnosti morate koristiti za ispunjavanje svoje svrhe, a to je skupljanje i čuvanje znanja.”
U “Dupinovom snu” upotrebljava se izraz “zajednica života” a ne hijerarhija života. To je stoga što svaka vrsta ima svoje sposobnosti koje je ne čine ni na koji način boljom ili lošijom od druge. Chyarr nas vodi i do “vremena snova” u kojem se protok vremena gubi i u kojem može razgovarati s predstavnicima svake vrste u stanju njihove potpune razvijenosti. Činjenica da u nekom određenom “sada”, neka vrsta može učiniti nešto bolje ili lošije od druge, ne daje joj nikakvo pravo, niti pak znači išta u zajednici različitosti koja čini život.
Specizam ima duboko korjene i uvlači se na velika i mala vrata u gotovo sve pore trenutne ljudske civiliazacije. On seže od otvorenog zaklinjanja velikih religija i mnogih duhovnih škola u poseban status ljudskog bića kao “stvorenog na sliku božju” (kao da, kako je netko ispravno primijetio, tigrovi i ptice nisu na sliku božju), pa do ublaženoig sindroma pastira ili zaštitnika koji poziva na suosjećanje i plemenitost nas ljudi kao najrazvijenijih. Baš kao što smo psihološki uništili američke indijance i australske aboriđine “suosjećajno” im dajući rezervate, to isto radimo svim vrstama prema kojima se tako ponašamo. Iako me užasava pomisao da je recimo u Hrvatskoj propala ideja zaštićenog područja za Lošinjske dupine (čak im ni to ne možemo dati), još me više užasava spoznaja da smo došli do točke gdje uopće moramo razmišljati o takvim vrstama “zaštite”. Svijetu, kao i svim živim vrstama u njemu, najbolje bi bilo da ih doslovce pustimo na miru. A to znači da ih ne ugrožavamo svojim širenjem.
Najočitiji izraz specizma ogleda se u posvemašnjoj i neprikosnovenoj volji današnjih ljudi da se i dalje razmnožavaju i šire do u nedogled. Za specistu ljudski je život vredniji od bilo kojeg drugog života, a rast ljudske populacije nešto o čemu se uopće ne mora razgovarati. Već samo načinjane te teme gotovo da izaziva zgražanje, a zajamčen je žestok otpor tijekom kojeg se oni drski ne-specisti koji se usuđuju tako nešto pomisliti, optužuju za sve vrste nemorala, demonštine ili svjetske urote.
Par riječi i o miješanju specizma s vegetarijanstvom i veganstvom. Iako su ovi potonji najrašireniji u zagovaranju i širenju zamisli o ne-specizmu, treba ipak razlikovati neke stvari. Mogući motiv vegetarijnstva je zdravlje, duhovnost ili suosjećajna etika. No, to nužno ne znači i ne-specizam. Mnogi vegetarijanci su itekako specisti kad dođemo do položaja ljudskih bića kao posebnih, duhovno povlaštenih itd. Veganstvo je posebna priča koja je danas uglavnom daleko nadrasla prehrambene navike i pretvara se u društveno-aktivistički pokret. Ne-specizam doista neće trpjeti zlouporabu ne-ljudskih životinja (kao ni vegani i drugi zaštitnici životinja), pa se tu te dvije stvari izrazito preklapaju. Ali, ne u potpunosti.
Naime, u našoj povijesti postojale su ne-specističke kulture i društva koje su bile lovačke. Američki indijanci nisu bili specisti, ali su bili lovci. Poštovali su sav život i sve vrste do te mjere da su čak i njihovi bogovi i duhovni vodiči imali oblik životinja! Isto vrijedi i za aboriđine koji izvorno, a ni ikada, nisu bili vegetarijanci, ali ih se, zbog njihovog uravnoteženog odnosa prema pripadnicima drugih živih vrsta ne može nazvati specistima.
Uz neke izninmke, specizam je zapravo postao masovna pojava tek na početku naše civilizacije, nekih 5000 godina unatrag. Prije toga, stotinama tisuća godina stara povijest ljudske vrste predstavlja povjest ne-specističkih kultura. Populacijska eksplozija ljudi koja se ni danas ne zaustavlja, vjerojatno je izravna posljedica specizma, to jest određenog svjetonazora koji ne vidi ništa drugo vrijednog oko sebe, osim samoga sebe, to jest ljudi.
Budući da je specizam jedan od činitelja koji su našu civilizaciju doveli do ruba propasti, vrijeme je da razmislimo u kojoj mjeri i na kojim mjestima smo i sami specisti te da li je moguće da promijenimo svoj stav prema životu, prirodi, svijetu i položaju ljudi u njemu.
Post je objavljen 02.11.2009. u 12:28 sati.