Bilo mi je valjda dosadno tamo u šestom mjesecu. Možda jer je taman neslavno završila sapunica s Onom iz talijanskog, pala mi je na pamet ideja o ljubavnom zapletu izvan okvira samo jednog bloga. Kako se čovjek za priču sa sretnim završetkom ne može osloniti na stvarne osobe i događaje, morao sam osmisliti blogericu koja će se od glave do pete zaljubiti u Junca, pisati o njemu na svom blogu neprestano hvaleći ga, veličajući ga i obasipajući ga božanskim pridjevima. Vi bi onda preko usputnih sitnica shvatili da se radi upravo o meni.
Upozorili su me na moralnu komponentu obmanjivanja svojih čitatelja... no ovaj blog je oduvijek bio na rubu istine. Malo pretjerivanja i mašte u službi zajebancije. Mislim da ste uvijek mogli razlučiti što se zbilja dogodilo, što nije. Malo sam, istina, uveo pomutnju svojim putovanjem po Europi, sad mi pogotovo više nitko neće niš vjerovati... al kaj sad.
Cijela priča je trebala trajati puno kraće; tri, četiri tjedna. No onda sam skužio da će vas biti jebeno teško natjerati da počnete čitati Kahite (tu se čovjek malo zapita), a i taman bi vrhunac radnje pao krajem sedmog (čemu predstava bez publike)... pa se sve to malo produljilo i poprimilo nešto veći zamah.
Ime Kahite (Kahithe u originalu) sam pokupio od jedne polu Kenijke koju sam sreo pred dvije godine, a koja je u međuvremenu snimila dokumentarac o posjetu Keniji (kojeg ste igrom slučaja mogli na telki gledati upravo jučer).
Od prvog dana sam si za oglednu sliku Kahite uzeo frendicu s posla. No nikako mi nije uspijevalo vizualno spojiti nju i Kahite. Ni približno. Kahite mi je bila odbojna, ružna, aseksualna, ko neka moja debela sestra. Što i nije tako čudno s obzirom da sam to bio ja. No, na sreću, u zadnjih mjesec dana to sam nekako uspio nadvladati i na kraju si je zamisliti koliko toliko zgodnu. Ali i dalje daleko od početne ideje.
Frendica s posla je bila i glavna inspiracija za Kahitinu osobnost. Zapravo ne toliko osobnost (koja je ipak moja), koliko za doživljaje, probleme ili pitanja. Ona bi najradije radila u videoteci, u firmi se pojavila cura koja je ista upravo njoj, i sl. Onda sam ja tu nadodao par sitnica kao ljubomoru jer je mala 10 godina mlađa i sl. Onom postu o postljetnom suicidiranju inspiracija je bila pak druga frendica (graM, točnije, možete je srest tu i tamo u komentarima). A negdje sam inspiracija bio i ja. Uglavnom, ko i ovdje, sve se zasniva na stvarnim doživljajima. Tako da nije to sve laž što ste mogli pročitati.
Znalo je biti malo zbunjujuće kad bi s frendicom pričao o Kahiti tj. frendici tj. meni. U jednom trenutku je sve bilo vrlo isprepleteno.
Nakon drugog posta sam imao dosta problema s kreativnošću. Iz očaja sam nazvao Maju iz Kokošjeg sljepila i žicao jel mogu nakeljit koji njen post. Post o rastavljanju fotića („Muškarci su sa...“) je njen. Probao sam je i nagovorit da se vrati pisanju u liku Kahite, no neuspješno. Osim tog jednog, dalje je sve moje.
Svidjelo mi se pisati ko Kahite. Došao sam do nekih zaključaka do kojih ovdje nikad ne bih došao. Vjerojatno jer o tome ne bih ni počeo pisati. Tamo sam znao isforsirano krenuti pisati samo da nešto napišem, i na kraju bi to sasvim dobro ispalo. Vrlo sam zadovoljan. Usudio bih se reći da je Kahite kvalitativno čak iznad Junca.
U početku sam se po svemu bojao da ćete me provaliti. Mučilo me što su i kod Kahite komentari u IE ljevije nego u Mozzilli, što linkovi izgledaju isto... preočito mi je to sve bilo.
Pazio sam da Kahite ne piše „al“, „kolko“ i slično, tako da se u početku izražavala vrlo književno („ali“, „što“, „koliko“). Čak – da kompletno odbacim svaku sumnju – nisam ni pokušavao izbjeći strane izraze poput personal competencies, pa je tako Kahite bila npr. u ljetnom modeu, a jednom je čak i (ap)dejtala post.
Osim tih sitnica stil nisam ni pokušavao previše promijeniti. Na kraju sam kompletno odustao od stavljanja velikog slova nakon tri točkice i sličnih radnji koje su odavale da post pišem u Wordu. Nadao sam se da će vas strane riječi i cijela (ne)vjerojatnost priče zavarati.
No ipak nisu. DsK me prva provalila. Ne znam točno kad, veli da „dosta dugo je i drzalo vodu, al ne mos pobjec svom stilu“.
Ostali baš i ne. Na kraju smo već došli u stadij kad ste me trebali skužiti... Ali uzalud vama i rukometašice i rajfovi, itd... dobro, neki me tada nisu ni čitali... vidim da ću morati ovdje desno sa strane nekakvu „Potrebno je znati“ rubriku oformiti.
Bojao sam se da ćete skužiti po ekipi koja komentira. Jer čudno je malo da Kahitu komentiraju isti ko i Junca, a opet Junca kod nje nema, nit nje kod njega (osim par puta. To je bilo zabavno – komentirati sam sebi). Zato sam pokušao naći par novih čitatelja. Tako se Kahite skompala s Chokl8crave. Mislim da su čak postale najblogfrendice (eventualno se od strane Chokl8 rukohvat našla između, ali s Kahitine strane dvojbe nije bilo). Fora mi je Chokl8, ak niš, drago mi je da sam nju otkrio.
To je više-manje cijela priča o Kahite. Nadam se da vam se svidjela. Žao mi je ako vam se baš jako svidjela pa ste sad razočarani da sam to samo ja. Svaka čast onima koji su je stavili u linkove (DsK je i tu prva bila, pohvala)!
Moram priznati da mi je sad malo dosadno vratiti se samo Juncu. Ne znam što će biti dalje. Možda je Junac rekao svoje. Vidjet ćemo.
No Kahite još nije rekla sve što je naumila! Sprema spektakl s Juncem samo za vas.
Post je objavljen 02.11.2009. u 11:45 sati.