Marketing
Bolesničko hodočašće u Lurd
Nakon dugo nećkanja, premišljanja i malo molitve na nakanu da mi Bog providi ovo putovanje odnosno molitve za Njegovu Volju, uspio sam i ja ukrcati u avion u Lurd. Kada me je M. pozvala, bio sam iznenađen i bilo me je „zrno“ strah jer takvo iskustvo sam priželjkivao ali kada je došlo, malo sam čudno reagirao. Sve u svemu, Bog je htio da budem dio toga i na tome sam mu veoma zahvalan.
Kako je ovo bilo bolesničko hodočašće, ja sam pozvan kao mlađi volonter. Nisam znao što me čeka, iako su nas organizatori uveli riječima u bit svega toga, nista nije bilo ni približno kako sam zamišljao, a ono u čemu su bili sto posto u pravu jest da ćemo mi puno više primiti nego što ćemo dati. I da, puno sam gori primio.
Vidjevši sve te mlade i odrasle ljude na aerodromu, koji su na neki način drugačiji od mene, ali ipak puno posebniji, u srcu mi se javila neobična radost koja će me pratiti ostatak cijelog hodočašća. Znao sam da moram biti ovdje.
Starija ekipa volontera nam je odmah udijelila poslove i tako je bilo cijelo vrijeme. Mi mlađi bili smo pod ophodnjom tri Marije, G.A.S., koje su svoj posao uredno obavile. Nakon podijele majica,marama i akreditacija i čekiranja, krenuli smo u avion, koji je kasnio, pa nam je to u Lurd uzrokovalo sitne probleme, no Bogu hvala. U Lurd nas je dočekalo kišovito i oblačno vrijeme i pratilo nas je do kraja, no imali smo i sunčanih trenutaka u kojima smo mogli vidjeti svetište u punim bojama i ljepoti. I nakon što smo se smjetili odmah smo se spustili (jer mi smo bili smješteni u Citeu, u brdu iznad svetišta) u svetište, ona radost s početka se uvećala i Majčina ljubav se mogla osjetiti u zraku, u plućima, u srcu. Dobio sam potvrdu, Ona jest ovdje, prisutna i brine se za sve nas tu na poseban način. Taj me osjećaj pratio cijelo vrijeme, davao mi je snagu i inspiraciju za svakojake ludorije, a pravi umor se osjećao sam na kraju dana.
Kada smo došli do prihvatilišta, ti divni ljudi su nas čekali dolje u trokolicama, koje smo vukli po cijelom svetištu. Zavolio sam ta kolica, pružila su mi neke nove spoznaje o samo sebi, a i o mladima i starima koje sam vozio u njima. Neki su se čak utrkivali s njima u čemu su vozači i njihovi suvozači uživali. Išli smo na sv.Misu u podzemnu crkvu sv. Josipa.
Isti dan smo posjetili Spilju. Tu je, kao da joj se približavama i hrlim u Njen zagrljaj i polako se čistim od svega, sve polako nestaje, ono nevažno, isprazno, a Ona to svojom majčinskom ljubavi nadopunjuje. Prošli smo tiho. Milost.
I tako je bilo kroz sva 4 dana, spuštali se iz Citea do prihvatilišta, vukli smo i gurali kolica, posluživanju ručkova i večera, družili se s tim predivnim ljudima, koji su me sa svojom vedrinom, razigranošću, nasmijanošću i ljepotom iznenadili. Oni su nama davali snagu i nama samima pomogli da bolje upoznamo sami sebe. Tu je bio radosni Ivan, jer kada je on bio radost svi smo mi osjećali njegovu radost, Ivan imoćanin, kraljica Marina koje je sve nas okupila oko sebe, plesačica Kata čiji je ples postao naš zaštitni znak, Stela liječnica, mala princeza Andrea koje tražila svoga princa, pjesnik Miroslav sa čvrstim stiskom, uvijek nasmijana Slavica, Mate, Josip, Denis, baka iz Janjeva koja je cijelim putem molila krunica, mali gitarist Lovre i svi ostali, svi su bili posebni. Bilo mi je zadovoljstvo i čast biti volonter tim ljudima. Bog nas je zaista preko njih naučio mnogo tome, a najviše jednostavnosti života.
Mi Hrvati uvijek dolazimo do izražaja gdje god dođemo, tako smo u vrijeme procesije i klanjanja Presvetom Oltarskom Sakrametnu u ogromoj crkvi svetog Pia X. mi nosili baklje i ministrirali, a don Jozo je predvodio klanjanje. Iskustvo zbunjenosti koje je ispalo savršeno mislim da neki neće zaboraviti. Također smo uvijek bili prvi u procesijama, naši su molili krunicu i pjevali, ma predivno.
Ono što ja nikako neću zaboraviti jest kupanje bazenu. To je nešto najljepše što sam u svom životu iskusio, opisao bih to kao ponovno rađanje i prebivanja u plodnoj vodi u Majčinoj utrobi, po zaštitom njenog srca. Nešto što je teško dočarati, to se jednostavno treba doživjeti.
Bilo je tu još mnogo sadržaja, kao intenacionalna Misa, jubilarni hod (posjećivanje mjesta u Lurd značajnih u životu Bernardice), križni put, procesije... i naravno puno vode jer apsurd je Lurd biti žedan, ali sve to bih prepustio nekome drugom da u detalje opiše sva događanja.
Istina, bili smo crknuti, mrtvi umorni, ali radost koju smo zajednom podjelili u Lurdu je nezamjenjiva. Jedna prijateljica koja nas je dočekala na aerodromu u Splitu mi je rekla da se na našim licima vidjela ispunjenost, mir i radost bez obzira na iscrpljenost.
Završio bih s rečenicom što mi je jedan od naših prijatelja poslije bazena rekao:“Daje snagu za naprijed!“.
Bogu hvala i Majci na svemu.
:)
Pročitajte iskustva ostalih volontera i pogledajte njihove slike:
Prostor Duha - Kramerica
Mariela - Očima vjere
Drina - hermana teacher
Post je objavljen 02.11.2009. u 10:20 sati.