Mislila sam možda i ne pisati puno o današnjem danu, ali propovijed kard. Bozanića me toliko oduševila, da ju jednostavno moram ovdje kratko citirati i spomenuti:
"Trebamo otvoriti oči i prepoznati svece u svojoj sredini, u našim obiteljima i našim zajednicama. Dovoljno je početi od jednostavnih ljudi kao i od ljudi na svim položajima i u raznim zvanjima i zanimanjima, koji savjesno vrše svoje svakidašnje dužnosti tražeći Božju volju u svom životu, zatim od naših bolesnika, starijih osoba, nemoćnih, rekao je kardinal Bozanić
...
Svetost je doista snaga koja mijenja svijet. Svetost stoga nije neki izvanredni put, prikladan samo za neke. Svetost je svakodnevni hod osoba koje slušaju Evanđelje, čuvaju ga u srcu i nastoje provesti u praksi. Nije svetac onaj koji nikada ne pogriješi, niti onaj koji se smatra ispravnim. Svetac je onaj koji vapije za ljubavlju, traži milosrđe, slijedi Evanđelje. On je ponizni nositelj nade, radosti i mira. On je raskajani grješnik koji zna pokleknuti pred Gospodinom i plakati zbog svojih grijeha.
...
Na ovom svetom mjestu, između križeva i spomenika ispisanih mnogim imenima, razmišljamo o našoj prošlosti i sadašnjosti te molimo za budućnost i svetost - našu i čitave Crkve.
U tom zalaganju i na tom putu preporučimo se zagovoru svih svetih. Molimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku Crkve i Majku svetaca da nam izmoli, nadu, radost i hrabrost za život po evanđeoskim savjetima. Bože, koji si jedini svet, posveti nas da te ljubimo iznad svega. Amen."
Kardinalova mirogojska propovijed
Naknadno uočih, da ni splitska propovijed Nadbiskupa Barišića, nimalo ne zaostaje, tim zahvalnija Bogu što se Nadbiskup tako dobro oporavio!
"Ovo je susret i nas živih, nastavio je nadbiskup, jer toliki se poslije dugo vremena ili po prvi puta susretnu u ove dane na groblju. U tim susretima otkrivamo ljudskost, blagoslov i radost života u kojemu stvari ne mogu zamijeniti osobe ni tržište zajedništvo. Prije svega ovi dani su povlašteno vrijeme i groblje je prikladno mjesto razmišljanja i susreta s našim Bogom kroz šutnju, zahvalu, molitvu, u jednom širem i cjelovitijem pogledu o našem životu i smrti, o onima koje volimo, društvu i budućnosti ovoga svijeta. Govoreći u svojoj propovijedi o smrti kao neizbježnoj stvarnosti ljudskoga života i "povlaštenom" mjestu za pitanja o smislu života, o odredištu i cilju, o nadi ili beznađu, mons. Barišić je istaknuo da je čovjek velik i vrijedan poštovanja cijeloga života, ali i prije rođenja i poslije smrti. Nada je dimenzija od koje je satkana ljudska duša. Zato grobovi nisu samo rub – zid plača i tuge već prostor horizonta nade. Upitavši se na čemu se temelji ljudska, odnosno kršćanska nada? – odgovara: "Kršćanska nada nije neka apstraktna, anonimna, bezlična mogućnost. Naša kršćanska nada nije nešto, već Netko – Osoba: Isus Krist je temelj i stvarnost naše nade. Da Krist nije uskrsnuo, samo ljudsko nadanje bilo bi toliko nesigurno jer ne bi postojao dovoljan razlog za što se zapravo opredijeliti: za nadu ili beznađe. Osoba Isusa Krista, Kristovo uskrsnuće, pobjede života nad smrću, izvor je i temelj naše kršćanske nade.
...
U tom je surječju nadbiskup istaknuo kako smo svi pozvani na svetost te da je svetost u nama poput zrna koje se zauzimanjem za bližnje i svjedočenjem pravde, mira i ljubavi, razvija i raste do mjere uzrasta punine Kristove koju ni smrt ne može spriječiti. Kako je važno, s kojim iskustvom i raspoloženjem, s kakvim životom se opraštamo od zemaljskog putovanja, idući u susret licu i pogledu svome Bogu Ocu. "
Splitska propovijed Nadbiskupa Barišića
A usput se naravno sjetih i svojih ekvadorskih Svih Svetih:
Svi Sveti u misijama...
Toliko o Svetima...A ne zaboravimo i Dušni Dan 2. studenog, kada posebno molimo za duše u čistilištu...
"Tim dušama, koje kušnja ognja obvezuje na čišćenje u očekivanju pune nebeske radosti, Crkva danas posvećuje poseban spomen, potičući nas sve da za njih molimo. Ta praksa ima svoju prethodnicu, već u Starom zavjetu, kad je Juda Makabejac »sabrao dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh« (Mak 12,43). Radi se o grijehu židovskih palih vojnika koji su se bili ogriješili o Zakon. Sveto pismo ovako hvali Judinu inicijativu: »Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo, jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi« (2 Mak 12,43–45).
Spomendan mrtvih, koji se na vanjski način već dan prije počinje slaviti, kad naša groblja ožive živim posjetiteljima grobova, za kršćanina je prilika da za svoje pokojne učini ono najvrjednije, da za njih moli, eventualno dade odslužiti svetu misu. Lijepo je da grobove svojih pokojnika držimo u redu, da ih kitimo, da na njima palimo svijeće, no kudikamo je bolje za svoje pokojnike moliti. U tom nam majka Crkva sama daje najljepši primjer, jer ona za vjerne mrtve ne prestaje moliti. Njezina će molitva za njih utihnuti tek na koncu vremena. "
Dušni Dan - 2. studenog...
A meni, nekako još od lurdskog hodoččašća, kada smo tako lijepo obilježili ovu godinu svećenika, posjetom i sv. arškom župniku, stalno pada na pamet, kako se uz molitve za duše u čistilištu, baš ove svećeničke godine, posebno trebamo moliti ne samo za žive svećenike, nego i za svećenike koji su iz ovog ili onog razloga završili u - čistilištu...
Dakle, posebno molimo za duše svećenika u čistilištu!!!
Post je objavljen 01.11.2009. u 17:36 sati.