Pregled posta

Chapter XXXXVIII. Alex

Nismo previše pričali dok smo prolazili hodnicima bolnice. Samo smo što prije htjeli doći do onog laboratorija i pokupiti nalaze. Tom je izgledao prilično smireno. Valjda se već pomirio sa sudbinom. Ja nisam htjela umrijeti. A, ne! Kad smo stigli pred onaj prozorčić s druge strane kojeg je uvijek sjedila medicinska sestra Tom je pozvonio. A onda se čula buka iznutra. Malo smo se nagnuli da bismo vidjeli što se događa. Sestra je odmah otišla preovjeriti što se događa i unutra pronašla Gaby i Hayley. "Gaby? Hayley?", upitala sam kad sam ih vidjela. "Hayley? Gaby?", upitao je Tom. "Gaby?", začudila se Hayley. "Hay?", začudila se Gaby. "Jaoj, dobro. Nismo glupi. Znamo da ste došle skupa. Samo ne razumijem zašto.", rekao je Tom. "Eto, vidiš da si glup.", rekla mu je Gaby. "Pa tu smo radi rezultata AIDS testa!" "Kako vi za to znate?" "Pa...meni je Gaby poslala poruku kad je vidjela Alex kako ulazi u tvoj auto i onda smo vas malo slijedili. Jutros je pronašla tvoj remen na stolcu.", udarila sam se rukom po čelu. "Ups...sorry zbog tog.", rekao je Tom gledajući u mene. "Da su ti bar spale hlače!", rekla sam stisnutih očiju. "Zapravo i jesu nekoliko puta.", šapnuo mi je na uho i ja sam se nasmijala. "Ok, evo vaših rezultata. Izvolite. A vas dvije moram zamoliti da napustite bolnicu ili zovem policiju. Da mi kćer nije velika fanica, već biste bile u zatvoru do sada.", rekla je sestra sa smješkom. Pružila nam je nalaze i Hayley i Gaby su uskoro otišle. "Huh. Ok, ja ću pročitati tvoje, a ti moje.", predložio je Tom. Zamijenili smo nalaze. "Ok. Na tri. Jedan...", počela sam odbrojavati, "...dva, tri! Nemaš" "Imaš", rekli smo u isto vrijeme. "Imam?", pitala sam potpuno izbezumljeno. "Ma zajebavam se, nemaš!" "JES!", viknula sam i zagrlili smo se. Ostali smo tako dugo, dugo... Zaista je bilo čudno što se događalo ovih dana. Mislim da nas je to sve, umjesto da nas udalji, zbližilo kao prijatelje. Idući dan Option je napustio Njemačku. Otišli smo kući i odlučili provesti vrijeme zajedno i sve razimjerice u bendu riješiti jednom za svagda. I uspijeli smo. U tjedan dana ponovno smo bili oni stari i bili smo spremni za turneju koja bi trebala započeti u studenom. 11. mjesec je bio prilično daleko, tako da smo prije turneje imali još dosta vremena. Otišla sam u šoping s Markom i Josipom. Obožavali su vrludati po trgovačkim centrima. Pogotovo kada bismo ih stavili u kolica i onda se dodavale. Gaby nije mogla ići, morala je srediti nešto s dizajnerom pozornice. Ludo, sve se moralo pripremiti mjesecima prije kako bi bilo na vrijeme spremno. Tako smo blizanci i ja vrludali King Crossom i ludirali se kad mi je zazvonio mobitel. Oni su obožavali oponašati tu melodiju zvonjave. Nasmijala sam se i pogledala tko me zove. Zac. Čudno. Josh i ja prekinuli smo prije odprilike 2 tjedna. "Molim?", javila sam se kao da me zove netko potpuno očekivan. "Bok, Alex. Sorry ako te smetamo.", očito su svi samnom razgovarali jer sam bila na zvučniku. "Ma ništa, recite.", bila sam pristojna. "Josh je doživio nesreću.", rekao mi je Jeremy. "Nesreću? Kakvu nesreću?", uplašila sam se i po mom se glasu to čulo. "Automobilsku. Trknuo ga je auto kad je prelazio cestu ispred trgovine. Pijani vozač." Kako ironično. Mene je spasio od auta, a sad ni sebe ne može. "Kako je?", pitala sam. Užasno sam se bojala. Mislim da su se moji osjećaji za njega ponovno počeli buditi. "Nije najbolje. Slomljena noga i obje ruke, tri rebra, vrat i ključna kost.", sada je govorio Taylor. "Isuse Bože.", rekla sam tiho i primila se rukom za usta. "Mislili smo da imaš pravo znati. Bolje da saznaš od nas nego iz nekog časopisa.", rekla je Hayley. "Možda bi htjela doći? Mislim da bi te on želio vidjeti.", više nisam bila na zvučniku. Bio je to samo Zac. "Zar je pri svijesti?" "Povremeno. Onda, hoćeš li?", pitao je. "Hoću, naravno. Do sutra u jutro, sigurno.", rekla sam. "Ok. Do sutra ujutro onda. Bok." "Bok.", poklopio je. "Kae biljo?", pitao me Marko. "Ma ništa, ne brinite. Dečki, danas ćemo se malo ranije vratiti doma. Moram hitno u Ameriku.", gledali su me svojim velikim plavim očima. Odvezla sam ih kući, rekla mami što je bilo i nazvala Croatia Airlines i uspjela si izžicati jednu kartu za let koji kreće za odprilike pola sata. Spakirala sam samo najnužnije i bila u zračnoj luci Pleso za oko 25 minuta. Jedva su me pustili u avion. Morala sam čak i uporabiti onu:"Jel vi znate tko sam ja?". Ne znam kako sam uopće preživjela taj let. Kad smo sletjeli nazvala sam Zaca i on mi je sve rekao. Sjela sam u taxi i odvezla se do bolnice. Doslovno sam utrčala unutra i utrpala se u neki lift. Tek kasnije sam skužila da je za osoblje. Odvezao me ravno do Joshove sobe. "Dobar neki lift za osoblje. Od sad se samo time vozim.", pomislila sam i upala među hrpu zabrinutih ljudi u hodniku ispred Joshove sobe. Nisam znala što reći pa sam samo mahnula. Glupo je izgledalo, svjesna sam toga. Tamo je, naravno, sjedila i Joshova mama. Napirlitana žena koju sam znala samo sa slike. Sjela sam pored nje. "Oprosti, ali tko si ti? I zašto sjediš ovdje ispred sobe moga sina?" "Ja..." "Ne prekidaj me. Ti si sigurno neka obožavateljica. Hajde, šu-šu!", pogledala sam ju sa smješkom. "Ja sam njegova cura.", rekla sam. "Moj sin nema curu." "Mama.", hvala Bogu Zac me vidio. "Ovo je Alex. Joshova cura.", pogledala je njega pa mene. "Dođi, Alex. Odvest ću te k njemu.", primio me pod ruku i odvukao od svoje mame. "Nemoj tamo sjediti. Mama je uvijek jako neugodna kad nam se nešto dogodi." Ušla sam i Zac je pozvao Joshovu malu sestru i brata da izađu van i zatvorio vrata. Izgledao je užasno. Sav u gipsu i zavojima. Teško ozlijeđen. "Gle, gle. Mene spašava, a ne može se ni sam spasiti.", pokušala sam razveseliti njega. A i sebe. Josh nije imao pojma što se događa jer od ovratnika nije mogao okrenuti glavu. "Alex?", pitao je i primjetila sam osmijeh na njegovom licu. Stala sam pored kreveta njemu pred oči kako bi me mogao vidjeti. "Alex. Ti si tu.", govorio je tiho. "Naravno da sam tu. Ne bih ovo propustila nizašto.", nabacila sam osmijeh na lice. Sjetila sam se svih naših zajedničkih trenutaka. Bilo nam je zaista predivno. Oči su mu se napunile suzama. Stavila sam ruke na njegove obraze i on je zatvorio oči. "Boli te nešto?" "Samo duša. Stvarno sam glup. Odbacio sam sve što smo imali. A bilo nam je tako lijepo." "Hej, nemoj se mučiti. Što je bilo, bilo je. Zaboravi na to. A uostalom, sad smo kvit.", rekla sam mu, a on pojma nije imao o čemu ja govorim. Očito mu Hayley nije ništa rekla. Ispričala sam mu sve i on me slušao i pokušao razumijeti, ali znam da to nije bilo lako slušati. Kad sam završila rekao mi je: "Hoćeš li mi ikada moći oprostiti?", pogledao me očima punim ljubavi, bola i patnje koju je proživio. "Kunem ti se da sam se htjela na tebe ljutiti zauvijek!", rekla sam i prislonila svoje usne na njegove. Morala sam paziti, ipak je imao slomljen vrat. Suze su nam potekle. Bio je to trenutak koji nećemo zaboraviti. Nikada. On je ipak čovjek mog života.



Post je objavljen 01.11.2009. u 13:51 sati.