Tuga.Sto je to tuga?Dal je to ono kada nam se kapljice vode spustaju niz lice zato sto nismo dobili ono sto smo htjeli.Zato sto nam nesto ne pase.
Samoca.Netrebam se zapitati sto je to.Predobro znam sto je to.Stalno imam osjecaj da sam sama.Iako sam u velikoj gomili ljudi.Iako sam sa prijateljima.Imam osjecaj da sam sama.Cak i kada sam sa njim.Osjecam se tako samom.Tako tuznom.Ali sakrivam to.Osmjeh je svakodnevno na mom licu.Izgledam sretno.Ispunjeno.Predivno.Slatko.Simpaticno.
Sretno.I uvjek nasmjeseno.No to je moja maska.Moja predivna maska koju ne skidam.Koju ne zelim skinuti.Jer previse sam se razocala u sve.Svi su me iznevjerili.Nikome ne zelim pokazati svoje pravo lice.Svoje pravo "ja".
Ko sto jedna pjesma kaze:
["cause I'm broken when I'm open
And I don't feel like I am strong enough
cause I'm broken when I'm lonesome
And I don't feel right when you're gone away"]
Ovo su rjeci koje opisuju ono sto zelim reci.Slomljena sam.Potpuno sam slomljena.Slomljena sam kada sam otvorena,kada se otvorim.Kada pokazem svoje pravo "ja",slomljena sam i ne osjecam se dovoljno snaznom.
Malo pomalo gubim snagu i bojim se.Najvise se bojim toga da vise necu moci to podnostiti.Da necu moci izdrzati.Da je sve to jace od mene.Neznam sto,neznam kako no u meni jos uvjek ima malo nade da ces mi se vratiti.Da cemo biti zajedno,da cu napokon biti sretna.Stvarno neznam kako se nakon svega jos uvjek mogu nadati.Stvarno neznam!Mozda zato sto mi to daje snage da izdrzim sve ostalo.Mozda samo zato.A mozda i umisljam.Ali to mi daje snage da nastavim dalje.Da nastavim disati.Ma... ta TUGA me ubija.I uopce neznam zasto ja?ZASTO JA?!?!?Nisam nista lose napravila,nista.Ja samo zivim.Onako kako mogu.Iako imam osjecaj da ne mogu.Ali ne razumijem ZASTO JA MORAM BITI TUZNA?!?!Nisam ništa skrivila, nisam, stvarno nisam.Ali taj osjećaj koji me prati skroz otkako sam te vidjela kako ljubis drugu.Kada si me ostavio.Taj osjecaj.Nesto neopisivo.Sve se u meni raspadalo.Mislila sam da cu se raspasti.Da cu puknuti.I utjehu sam pronasla u komadicu razbitoga ogledala.Jos uvjek se sjecam te noci kada sam otisla na balkon i razbila ogledalo.Bila je prekrasna noc,pun mjesec,puno zvjeda.Nebo se vidjelo na betonu u komadicima razbitoga ogledala.Cak je i nebo izgledalo kao da place.Sve one zvijezde bile su poput mojih suza.Poput tvojih ociju.Tuga u meni bila je jos jaca.Jos me vise razaralo iznutra i jednostano pukla sam.Uzela sam komadic razbitoga ogledala i na trbuh urezala pocetno slovo tvoga imena.Rana je izgledala duboko.Bilo je puno krvi.Ali za cudo nisam nista osjetla.Ama bas nista.Moja unutarnja bol bila je puno,puno jaca od ove fizicke.I nikako nije mogla stati.Nikako.Htjela sam biti mrtva.MRTVA! I znala sam da u tom trenutku to tebi nebi ama bas nista znaclilo.NISTA!Ja sam za tebe bila samo igracka koju si iskoristio kada ti je bilo dosadno.Ja sam za tebe jedno veliko NISTA!I to me tako prokleto boli i ubija.Jer ti si moj zivot.I stvarno vise neznam kako da nastavim dalje.Jednostavno nemam volje za nista.Pocela sam sve gubiti.Sve me slama.SVE!!Bez tebe.Nemogu.Nemogu bez tebe,sve je tako pusto.Tako prazno.Tako nebitno.Bezbojno.Ti si jedina svjetla tocka u mom zivotu.Sve ostalo je tako.Ma ne mogu naci rjeci da opisem.Jednostavno trebas mi.Volim te!Prokleto jako te volim!I zauvjek cu te voljeti.Iako sam sada sa njim u svakom poljubcu u svakoj njegovoj rjeci zamisljam tebe.Suvise sam tvoja.Kada ce me vise tuga napustiti?Tek onda kada cemo biti zajedno.Ali kako ti kazes.Nikada necemo biti zajedno! =((((((
Post je objavljen 31.10.2009. u 14:03 sati.