Kad odrastem bit ću... Kad odrastem neću više... Kad odrastem...
Kako je bilo divno kad smo bili klinci. Puno planova, a svi počinju riječima „kad odrastem“... Kad odrastem imat ću dugu kosu, i bit ću lijepa, i imat ću dečka, i bit ću doktorica... I neću više plakati, jer plaču samo mala djeca.
Godine su prošle, ali pitanje je kad se postaje odrastao? Jer ja se ipak još osjećam kao malo dijete. Mogu za 20. rođendan reći:Sad sam odrasla? Hm... Hoću li se tako osjećati? Ne. Hm, pa imam dugu kosu, ali doktorica neću biti :).
Možda tek kad završim faks... Ako završim. I kad(AKO) se udam i kad(AKO) budem imala djecu? Hm... A onda se osvrnem i vidim ljude, neki mojih godina, neki čak i mlađi, neki par godina stariji-već rade, imaju djecu... I zapitaš se, kad se postaje odrastao?
S 20? 25? 26? 30? Ili si i s 30 još uvijek dijete? Šta ako ni s 30 nisi lijepa, nemaš dečka i još uvijek plačeš? Znači li to da nikada nećeš odrasti ili da te život jednostavno prestigao?
I nijedan plan nije ostvaren, kad ti se činilo da držiš sve konce svog života u vlastitim rukama-sve se srušilo kao kula od karata....I opet si na početku...Kao i onog dana kad su tvoji roditelji bili najsretniji na svijetu... Samo šta više nije cijeli život pred tobom...
Post je objavljen 30.10.2009. u 22:16 sati.