Marketing
Lady of Scars
u pustoši beznačajnih godina lutanja, traganja, usamljenosti, bez ikoga kraj sebe da dijeli moje breme, bude proklet patnjom i srećom, da dijeli život bića noći, da mi bude pratnja; odluka je pala. morala sam promijeniti sudbinu koju sam si zadala, koju prezirem i obožavam, bez koje ne mogu. koja me čini, mene samu i jednu toliko beznačajnu a opet toliko važnu. nisam ni sumnjala što će se dogoditi, nisam htjela znati, nisam htjela vidjeti. da sam pokušala, sve bi bilo drugačije...
tog kišnog dana sve je slutilo na loše, ukazivalo na njihov dolazak, na njihov obračun. morali su je kazniti što je ušla u njihov svijet, naš svijet. ništa im nije bilo sveto, ništa im nije značilo. znali su samo za osvetu, nedostojni onoga što imaju, što im može biti oduzeto. sve što su htjeli je zabava, ne znajući što rade, što čine, koje su posljedice, što gube. toga dana i ptice su utihnule, drveće nije šumjelo, cvijeće nije mirisalo. kiša pada da sapere njihovu sramotu, njihov zločin, daje im kaznu. od prekrasne životom dane vode koja nas njeguje, koja nas štiti, učinili su je prljavom, okaljanom, bez časti, bez čistoće. vjetar nas nije nosio danom, pričajući nam o životu, šapćući o ljepoti. nije mu bilo stalo, nije se usudio izaći, ražalostiti se na učinjeno, pustiti suzu, ispuniti se bijesom. nije imalo smisla...
sivilo dana obojao je grimiz. taj svjetlucavi, prekrasni, crveni sjaj svježe, mirisne, slatke, neodoljive krvi. prolite ni za što, za hir, za potrebu, da bude prolita. slijevao se u rijeku polagano, dajući zadnji znak života u beznađe, ostavljajući trag postojanja samo na tren za sobom. nisam htjela znati za to, nisam htjela vidjeti, nisam htjela dopustiti da me obuzme mržnja i prijezir prema njima. smetnula sam sa uma njihov zločin znajući da se neću moći oduzdati, znajući da neću dopustiti da prođu nekažnjeno. ne usudim se vidjeti tko ih je naveo na to, ne želim. znala sam da je netko koga znam, do koga mi je stalo. nisam se mogla suočiti sa saznanjem da neću stići na vrijeme, da neću spasiti dragu mi osobu.
odlaze. gotovo je? polako se približavam rijeci. nekad bistroj, sada krvavoj. očima pretražujem lice čekajući da kameno mi srce pukne. gledam ono što nisam htjela vidjeti, znati, osjetiti. nisam ni slutila da bi se takvo nešto moglo dogoditi meni, njoj; nama. ta prekrasna osoba zaslužna svakog divljenja, titule uzvišenog bića, neodoljivog karaktera i neopisive ljepote, moja najbolja prijateljica, moja pomoć, moje svjetlo, moja moć; sada leži na zemlji u lokvi krvi, boreći se za još jedan udisaj, za još malo kisika, još malo života. srce joj broji sve manje otkucaje, vremena nema, a ja? ja samo skamenjena stojim nad njom pitajući se u kakvu sam je opasnost dovela, kakvu smrt, način odlaska. znatiželja ju je dovela poda me, hvatajući zadnje udahe, odbrojavajući sekunde. ne mogu si oprostiti, ne mogu dopustiti da ju izgubim. no mogu li si dopustiti da joj podarim život prokletnika?
gledala sam je dok joj se vatra otrova širi tijelom, goreći u njoj, plamteći. ona je sve što imam i sve što sam imala. moje sve, moje ja, a sada je gledam kako se lomi od boli, bez mogućnosti vrištanja, da podijeli svoju bol, da mi nabije krivnju moje lakomislenosti, mojeg izbjegavanja istine, nemogućnosti suočavanja s njom. sve što mi daje je uzdahe boli, uzdahe patnje, dajući mi do znanja što joj činim. nije imala priliku oprostiti se od svog života, prisiljena zauvijek ostati u sijenci tame, noći požude. gubi svoj smisao, dobiva novi. dizajnirana za samo jedan cilj: ubijanje. kako joj reći?
krv prestaje kolati žilama, srce prestaje kucati, koža joj je ledena, oči opako crvene. otvara ih. usta stisnuta od boli iskrivljuju se u osmijeh kojim me pozdravlja nakon godina razdvojenosti, godina provedenih u neznanju, brigama. vraća mi onaj osjećaj sigurnosti i pripadnosti, uživanja u životu. sada postaje moj život, moja pratnja, nosi breme sa mnom, dijeli sitne radosti života koji je lako prihvatila, sa osmjehom ledenim poput smrti koju daje vama, običnim smrtnicima. božica uma kojim caruje, s lakoćom vas tjerajući da osjećate što ona želi, radite što ona naredi, budete njeni ako vas zaželi.
imala sam ju kao frendicu, sada sam dobila kolegicu, pratnju u ovome okrutnome svijetu koji se okreće pod našim nogama, pleše kako mi sviramo. dvije vladarice noći, ledene kraljice, carice moći. ne možete nam pobjeći, mi vas želimo, mi vas trebamo, mi vas imamo. jedan pogled je dovoljan da okusite hladan dah smrti na vašem obrazu. usudite li se?
mržnja me ipak obuzela. pohlepnici željni zabave, željni osvete će biti kažnjeni. sve što im mogu reći je sweet dreams...u paklu strave mojeg bijesa. uživajte...
post posvećen mojim dvjema najboljim prijateljicama, prekrasnim i najboljim osobama na svijetu bez kojih ja ne bih bila kakva jesam sada. hvala vam od svega srca...volim vas...
Post je objavljen 30.10.2009. u 19:08 sati.